Postoji još nekoliko iskušenja i problema u porodici, porodičnim odnosima i odnosima porodice i njenog okruženja u današnje vreme. Oni sve ubedljivije ukazuju da je klasična porodica u stanju duboke krize, da se odvija proces njene transformacije i promene mesta, uloge i značaja u savremenom društvu. Ovde ću ukazati na nekoliko elemenata i pojava u savremenom svetu koji “atakuju” na klasičnu, posebno patrijarhalnu porodicu sa namerom da je “demistifikuju” i postepeno (nesvesno ili namerno) potiskuju.
Prethodno je bilo reči o nesrazmeri u broju članova i bogastvu i ukupnom stanju i položaju porodica koje postoji između razvijenog i nerazvijenog dela sveta. Porodice u ekonomski razvijenim sredinama imaju visok standard i sve uslove za normalan razvoj, ali je to praćeno sve karćim vremenom i manjom brigom koju roditelji mnogu da posvete deci zbog stalne trke za poslom i zaradom. U ekonomski nerazvijenim sredinama porodice su brojne, standard nizak, uslovi loši, siromaštvo preti. Prethodnih godina uočava se pojava kontinuiranog dodira, posredne povezanosti i pomoći koju ove porodice pružaju jedne drugima. Razvija se neka vrsta “transnacionalizacije” savremene porodice, ili “globalizacije porodične brige i emocija” (Erli Rasel Hohšild, 2003.). Naime, majke iz azijskih porodica ostavljaju privremeno svoju porodicu i decu i odlaze da rade u porodicama u SAD, Kanadi i Evropi. One se tamo brinu o deci u tim porodicama i obavljaju sve poslove domaćice, dobijaju za to platu koju šalju svojim porodicama za izdržavanje, čak za taj novac mogu da plate i sluškinju koja će paziti njihovu decu i pomagati u domaćinstvu. Tako se formira trostepeni “lanac brige” i upućenosti porodica jednih na druge. Kao što se odvija ekonomska i tehnološka globalizacija, tako se odvija i globalizacija porodice i porodičnih odnosa kao specifična vrsta njene transformacije. Ova pojava može se nazvati nekom vrstom kompenzacije, transformacije i transnacionalizacije majčinske ljubavi. Istina, i ovde su porodice iz razvijenih zemalja u izvesnoj prednosti: koriste pažnju, brigu i emocije majki iz nerazvijenih sredina da bi oslobodili vreme ptrebno za uvećanje svog bogastva i održanje porodice.
Prethodna pojava može se nazvati nekom vrstom globalizacije porodice i uzajamnom uslovljenosti i pomoći medu porodicama različitog ekonomskog i kulturnog nivoa. Međutim, postoje i pojave koje su sve izraženije u savremenom trenutku a koje predstavljaju značajan elemenat u procesu negacije, kako klasične porodice, tako i porodice uopšte. Jedna od njih je i pojava brakova istog pola (homoseksualnih i lezbejskih brakova). Ovaj problem postaje izražen još više sa zahtevom tih parova da legalno usvajaju decu i tako formiraju “prave” porodice. Biće veoma značajno za psihologe i sociologe istraživanje života takvih porodica, ponašanje dece u okruženju, njihove potrebe, senzibilnoet, sklinosti, odnos sredine prema njima. Ovom problemu treba dodoati i buduće probleme koji bi mogli nastati kloniranjem kao instrumentom “reprodukcije” porodice (bilo klasične ili “monoseksulne”).
Savremena porodica se susreće i sa sve izraženijim problemom mešovitih brakova (rasno, kulturno) koji zahtevaju duži period prilagođavanja, posebno u sredinama koje inkliniraju rasnoj ili kulturnoj “čistoti”. Na kraju, može se pomenuti i problem kohabitacije(život u zajednici bez formalnog sklapanja braka) za koju neki teoretičari smatrju da predstavlja “budućnost” bračnih zajednica i modalitet porodičnih odnosa, ima slobodu kretanja partnera (odlaska, ostajanja, povratka), nije formalno-pravno ograničena, zasniva se na emotivnoj bliskosti ili nekom interesu dužeg ili kraćeg trajanja, može da prerasta iz emotivno-ljubavnih, bračnih u prijateljske, poslovne, saradničke odnose i obrnuto, iz pomenutih odnosa u “prave” bračne odnose. Ovde će se postaviti pitanje budućeg neophodnog prilagođavanja društvenih institucija za takav vid funkcionisanja porodica i brakova.
Izvor: Opšta pedagogija-Grandić

Deca u najranijem uzrastu u vrtiću imaju organizovanu fizičku aktivnost. Aktivnosti se planiraju prema starosnoj grupi i prema vremenskim prilikama. Fizičke aktivnosti se odvijaju pretežno kroz igru a imaju i saznajnu funkciju. Negovanjem fizičkih aktivnosti podstiče se takmičarski duh i afinitet prema sportskim disciplinama kod dece. Predviđene su i fizičke aktivnosti van grada, kao rekreativna nastava dva puta godišnje. Fizičke aktivnosti u predškolskom uzrastu su priprema za nastavu fizičkog vaspitanja u školi, a preduslov su dobre kondicije i zdravlja školskog deteta.
Fizička aktivnost je jedan od najbitnijih faktora zdravlja kod dece a počinje neposredno posle rođenja u vidu vežbi stimulacije. Posledice rizičnih porođaja mogu biti razne povrede mekih i koštanih tkiva kod novorođenčeta (pareza pl. brachialisa, fraktura klavikule, tortikolis, poremećaj tonusa celokupne muskulature ili samo njenog dela i sl). Zahvaljujući velikoj plastičnosti CNS-a vežbe stimulacije u prvim mesecima života mogu korigovati patološke obrasce kretanja, smanjen ili povećan tonus muskulature, prevenirati kontrakture kod nekih kongenitalnih deformiteta ili posledice preloma ekstremiteta. Vežbe stimulacije izvodi fizioterapeut koji obučava majku da i ona vežba sa detetom da bi što pre došlo do korekcije ili ako je potrebno duže izvoditi vežbe. U zavisnosti od patologije, kod nekog deteta se pomaci vide posle prvih vežbi, dok je kod neke dece potrebno višemesečno vežbanje, nekad višegodišnje a ponekad i doživotno kao kod cerebralne paralize. U savetovališu pri dečijem dispanzeru roditeljima se nude saveti o pravilnoj ishrani i nezi odojčeta kao jedan od bitnih faktora zdravlja kod ovog kritičnog uzrasta. U prvim mesecima a najkasnije u šestom mesecu života kontroliše se krvna slika odojčeta kao prevencija anemije. Loša i nekvalitetna ishrana trudnice dovodi do anemije trudnice koja će najverovatnije roditi anemično novorođenče. Hipotrofično, anamično odojče u većem je riziku da češće oboljeva od akutnih respiratornih infekcija. Merenjem telesne težine, telesne dužine, obima glave, obima grudnog koša, debljina kožnih nabora prati se da li ima odstupanja u rastu i razvoju odojčeta. Urednim psihomotornim razvojem u prvoj godini života uspravljanjem uz oslonac, prohodavanjem počinju prve fizičke aktivnosti malog deteta. Kako dete sve sigurnije prohodava intenzivnije su i fizičke aktiovnosti malog deteta, kao što su šetnje i prve igre vezane za pokret, igre loptom, igračkama sa poveskom, igre skrivalice. Kod neke dece prohodavanjem se uočavaju diskretni problemi koji se koriguju vežbama, ulošcima, korektivnim cipelama…
Izvor-Igra mi je hrana

- U vreme kada je do droge veoma lako doći i kada sve više mladih proba psihoaktivne supstance sasvim je opravdan strah svakog roditelja da i njegovo dete ne krene ovom stranputicom.
Kako se ponašati, šta im reći da do toga ne dođe, pitali smo Nenada Stevanovića, koordinatora savetovališta u Centru za prevenciju narkomanije opštine Zvezdara, koji više od deceniju radi s porodicama čija su deca probala droge ili postala zavisnici.
Osnovno je da droga ne sme biti tabu tema u kući. O tome mora otvoreno da se razgovara s decom. Roditelji često smatraju da nema potrebe za tim jer misle da se to neće dogoditi njihovoj deci, već nekoj drugoj. Međutim, niko od droge nije vakcinisan i svakome može da se desi da proba – kaže on.
O štetnosti droge može da se razgovara i s detetom predškolskog uzrasta, ali ozbiljniji razgovori primereni su uzrastu od 10 i 11 godina jer je, kaže naš sagovornik, dete tada dovoljno zrelo da zna o čemu mu se govori. Međutim, primećuje on, i mnogi roditelji i sami o drogama znaju malo najviše zato što misle da se to njihovoj deci neće dogoditi.
– A trebalo bi da znaju i kako droga deluje, i kako izgleda, i kako da po ponašanju deteta primete da je probalo. Uvek mogu da se besplatno jave našem savetovalištu, da dođu i informišu se – kaže Stevanović.
Uz karakteristične spoljne simptome, navodi naš sagovornik, menja se i kompletan stil života jer osoba počinje da laže i izvodi razne manipulacije kako bi prikrila posledice koje uzimanje droge izaziva.
OPASNA DOSADA NA RASPUSTU
Stevanović navodi da roditelji treba da budu posebno oprezni sada, u vreme raspusta, kada deca imaju mnogo slobodnog vremena.
– U dosadi i dokolici veći je rizik da deca posegnu za drogom. Prvo se kreće s alkoholom, a onda prelazi na marihuanu, pa na eksperimentisanje s težim drogama, mada lakih i teških droga nema. Deca obično čuju od nekog drugog da je on probao, pa se i kod njih javi radoznalost da i sami tako prekrate dosadu. Zato je od presudne važnosti osmisliti im slobodno vreme i organizovati sportske i druge aktivnosti kako bi se deca što manje dosađivala.
UPOZNAJTE NJIHOVO DRUŠTVO
Prema njegovim rečima, roditelji moraju da znaju s kim se njihova deca druže, da insistiraju da se upoznaju s tom decom. Po mogućnosti i s njihovim roditeljima, kako bi mogli da razmenjuju informacije.
– Poznavanje drugara je neophodno jer od njih dosta toga može da se sazna. Mi smo u savetovalištu imali slučaj jednog momka čiji je drug rekao njegovom starijem bratu da se on drogira i tako se za slučaj i saznalo – priča Stevanović.
Važno je pratiti i na kakvim mestima se deca kreću, a, kako kaže naš sagovornik, više od 90 odsto roditelja koji su dolazili u savetovalište nisu imali pojma gde im deca izlaze. Treba se, kaže on, raspitati kakva su to mesta, šta se na njima dešava, pa i otići tamo. Naravno, sam, a ne s detetom. Ukoliko roditelji procene da je bolje da im dete tamo ne ide, treba to da im i zabrane. Isto kao i druženje s decom za koju znaju da uzimaju psihoaktivne supstance, jer se tako smanjuje mogućnost rizika da dete dođe u kontakt s drogom.
U slučaju da otkriju da dete uzima drogu, savetuje naš sagovornik, roditelji ne treba da gube vreme, već da se što pre obrate stručnjacima u savetovalištima. Što se pre jave, veća je mogućnost da dete izbave iz kandži droge.
– I da se ne nadaju da će dete samo otići na lečenje jer to se zaista retko, retko dešava – kaže Stevanović.
Roditelji su nekad skloni da preturaju po dečjim stvarima kako bi utvrdili da li njihovo dete možda uzima drogu. Preturanje po stvarima, kaže naš sagovornik, nije dobra metoda jer se tako može narušiti poverenje izgrađeno s detetom.
– Uhođenje je prihvatljivo samo kada roditelj već počne da sumnja – kaže Stevanović i navodi da se oni koji su već prešli ne heroin mogu otkriti i po tome što češće nego ranije ili naprasno počinju s drugarima da razmenjuju diskove s muzikom ili filmovima u čijim omotima se zapravo nalaze paketići heroina.
ZNACI UPOZORENJA
Marihuana
– Crvenilo beonjača i staklast pogled
– Bezrazložno smejanje
– Preterana žeđ i glad, naročito glad za slatkišima
– Kada dejstvo droge počne da popušta, javlja se apatija i osoba postaje nezainteresovana
– Odeća i kosa poprimaju karakterističan slatkast miris, sličan onom koji bi se oslobodio paljenjem biljke za čaj
Heroin
– Veoma sužene zenice, koje bukvalno postaju kao tačke. Do toga dolazi zato što je heroin anestetik, pa se pod njegovim dejstvom opuštaju mišići koji inače šire zenice oka
– Dok dejstvo traje dete postaje vredno, želi da pomogne i uradi i ono što ranije ni slučajno nije htelo
– Kada dejstvo prestane, kreće pospanost, zamišljenost, glava klone, takozvano „kljucanje“
Kokain i brze droge
– Osoba ne može da se smiri ni minut na jednom mestu i stalno mora da bude u pokretu
– Nespavanje i po tri četiri dana
– Kada se organizam iscrpi od nespavanja, utone u san koji može da traje i po dva-tri dana
Izvor: Blic žena
http://www.poslovnazena.biz/porodica/naucite-decu-da-kazu-ne-drogama-27-4904
Prilozi uvodu u pedagogiju
Ciklična stručna razmatranja ovoga odnosa (teorije i prakse), uglavnom, su konstatovala da između ove dve strane istog procesa postoji veliki jaz. Diskursi, u krugovima teoretičara, istraživača i sl., nisu još našli adekvatan put da se ovo prevaziđe, tj. da se nauka u željenom stepenu približi praksi. Novi trendovi na metodološkom polju, pre svega, kritički pristupi teorije i praksi obećavaju rešavanje ovoga pitanja, naravno, uz ispunjenost značajnih pretpostavki. Refleksije pedagoga, ne samo u Jugoslaviji, uočavaju potrebu da pedagoška teorija bude osmišljena načinima kojima se može dovesti u vezu s praksom. Ovo, naravno, ne znači da se od nje očekuje da će se pedagoškim postavkama direktno moći da objasne uzroci problema sa kojima se praktičari sreću.
Empirijski pristup konstituisanju posebnih pedagoških teorija
Pažnja teorijski usmjerenih pedagoga u drugoj polovini dvadesetog vijeka bila je usredsređena na probleme opšte pedagoške teorije, pri čemu je opšta pedagoška teorija ostala samo kao neodređen i neuređen skup različitih često i suprotstavljenih, teorijskih shvatanja. Ovaj rad posvećen je jednom broju problema posebnih pedagoških teorija nastalih kao rezultat teorijskih proučavanja i empirijskih istraživanja. No, i pored takvih progresivnih tokova, fundamentalni problemi posebnih pedagoških teorija ostali su nerazjašnjeni. To ce posebno odnosi na pojmovno određenje posebnih pedagoških teorija, njihovu funkciju, unutrašnju strukturu, kriterijume klasifikacije, vrste pedagoških teorija, te odnose teorije i empirijskih istraživanja. Primjenom sistemnih proučavanja otkrivene su strukturne komponete posebnih pedagoških teorija:osnove pedagoške teorije (filozofske, logičko-gnoseološke, metodološke, psihološke, sociološke antropološke i druge koncepcije),jezgro pedagoške teorije (postulati postavke, iskazi),model reformulisanja problema, model klasifikovanja činjenica po bitnosti i drugi). Empirijska istraživanja i posebne pedagoške teorije nalaze se u posebnim odnosima. Saznanja prezentovana u ovom radu pokazuju da je pored deduktivnim moguće i metodološki opravdano, pored deduktivnog, primjenjivati i empirijski pristup konstituisanju posebnih pedagoških teorija.
CITATI..
Mnogi imaju neki nesvršen račun sa životom,ali pri tom život je uvijek njihov dužnik. ( Ivo Andrić)
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo. (Ivo Andrić)
…život je neshvatljivo čudo,jer se neprestano troši i osipa,a ipak traje i stoji čvrsto… (Ivo Andrić)
Zbog toga što ima svoj kraj, život je besmislica. (Abdul Atahija)
Život je kao i ljubav-sav razum je protiv njega i sav zdravi instikt za nj. (Samjuel Batler)
Život je dugi proces umiranja. (Samjuel Batler)
Tragedija života nije toliko u tome što ljudi propate,koliko u tome što promaše. (Karlajl)
I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati:“Ah, teško je živjeti!“ i u isti mah, ovako isto kao i sada bojaće se i neće htjeti da umre. (Čehov)
Mnogi se ljudi tuže da im prodje cjeli vijek tražeći životu njegov smisao, ako uopšte postoji i nije drugdje nego u samom traženju. (Jovan Dučić)
Velika nesreća čovjekova jeste što život počinje mladošću a završava starošću; jer bi život bio neizmjerno savršeniji da, naprotiv, počinje starošću, a svršava mladošću. (Jovan Dučić)
MISLI..
Što možeš sanjati, to možeš i učiniti.-Volt Dizni
Bojati se ljubavi znači bojati se života.-Bertrand Rasel.
U životu možemo ostvariti sve što želimo, ako dovoljnom broju ljudi pomognemo da oni ostvare što žele.-Zig Ziglar
Prepreke nas ne mogu zaustaviti. Svaka se prepreka savladava odvažnošću.-Leonardo de Vinci
|
|