Značaj dečje igre

Igra je prirodna, instiktivna aktivnost deteta u kojoj se prožima učenje i zadovoljstvo. Najbitniji deo dana u životu deteta je posvećeno igri. Deca se u toku svog odrastanja igraju s različitim igračkama na različite načine, a to utiče na rast i razvoj.

Igra je nesto lično, pa je i prirodno da je njen značaj za dete tako dubok i mnogostran. Dete ne vidi sve u kom  živi isto kao i odrasli. Stvari vidi onako kako ih doživljava. Dečji svet najprirodnije dolazi do izrazaja u igri. Igra razvija organe, mišice i celokupan organizam . Razvija detetovu ličnost kao celinu, obogaćuje i produbljuje, razvija dečje funkcije i sposobnosti, a samo dete stiče iskustvo na veoma karakterističan način.

Deca se ne igraju da bi razvila svoje sposobnosti, mada to u igri i postižu. Dete, ne slaže kockice da bi napravilo nešto od trajne vrednosti, igra se da bi zadovoljilo svoju unutrašnju potrebu za aktivnošću koja je u igri usmerena na nekom cilju. Dok se igra dete je često u situaciji da se snalazi, traži nova rešenja, postane snalažljivo samim tim razvija inteligenciju.

Visoke vrednosti su socijalna osećanja, socijalni odnosi, koje razvijaju različite socijalne igre (osećaj zajednice, međusobna zavisnost, simpatije, dužnosti). Tako se u detetu već rano oblikuju pozitivne moralne osobine savlađivanje samog sebe, smisao za podređivanje zajednici, odgovornost, samostalnost, poštovanje. U igri se vaspitava i stiče hrabrost, jer mnoge igre zahtevaju i rizikovanje. Kada deca dospeju u određeno doba, postaju sama sebi dovoljna za igru. 

 U periodu od treće do pete godine deca se igraju igre pretvaranja, preuzimanja uloga u kojima razvijaju jezik i odnose sa drugom decom, a najviše vole igračke koje podsećaju na one pedmete koji se koriste u svakodnevnom životu, kao što su, kuhinjski pribor, alati… Tada uživaju u aktivnoj igri u prirodi, ljuljaškama, toboganima i penjalicama. Pošto se razvija logika i memorija, igraju igre pamćenja.

Igra je veoma privlačna za dete, jer ga opušta i smiruje. Sve ovo gore navedeno, potvrđuje da igra naročito u predškolsko doba ima nenadoknadivu ulogu u razvoju dečje ličnosti. Potrebno je da odrasli imaju razumevanja za dečju igru, da je podstiču, a naročito kreativnost deteta u igri.

 Izvori:

Dr Emil Kamenov, "Dečja igra", Zavod za udžbenike, Beograd, 2006. godina

Časopis "Moja beba", Beograd, mart 2007. godina

www.pspasojevic.blogspot.com

Učestvovanje u igri

 “Društvo koje zaboravi kako se igra, jeste društvo koje čine sebični pojedinci ” – kaže Grej, osvrćući se na trenutnu ekonomsku krizu. Igra je, iznad svega, izraz slobode. Ona je sve samo ne obaveza, moranje. Onaj ko se igra, ne samo da to čini slobodne volje, već prihvata pravila koja nastaju kao rezultat dogovora. U tim situacijama sva deca su ravnopravna i o svemu zajedno odlučuju, što je veoma važno, moraju da poštuju prava drugih ukoliko žele da učestvuju. Zato u učestvuvonju u igri mora da postoji ravnopravnost.

Deca koja se sama međusobno igraju, ne polažu toliko na pobeđivanje koliko na međusobnu saradnju. Ali, zato prisustvo odraslih vodi dečju igru u takmičenje, a onda to nije više igra. Najvažnija društvena veština je veština usaglasiti se sa drugom decom, praviti kompromise. Deca moraju da nauče da se stave u poziciju drugih. Snažan nagon za igranjem koji postoji kod dece, nije prosta potreba za razonodom. To je nagon za preživljavanjem, jer je kroz istoriju ljudske vrste igra bila osnovni način da deca steknu veštine, vrednosti i znanja koja su im potrebna. Igra za decu je način da proniknu u realnost života i da sa njima izađu na kraj, kako fizički, tako i intelektualno i emocionalno. Posebno mesto kod dece ima humor. Koristi se da bi se prekinule svađe i oslobodila društvena napetost.
 Obična, NE takmičarska igra je ključna za razvijanje osećanja za druge. Slobodne igre koje nisu organizovali odrasli, uključuje decu svih uzrasta i nema takmičarske osobine. Takođe, nema ništa zajedničko sa igranjem video igrica, gledanjem televizije ili raznim organizovanim vanškolskim dečjim aktivnostima, kao što je sport.
 Piter Grej, kaže da je to jednostavno shvatiti: “Svaki put kada dodamo još jedan sat vremenu koje deca moraju da provedu u školi ili radeći domaći, svaki put kada ih prisiljavamo ili ubeđujemo da se posvete još jednoj vanškolskoj aktivnosti koju organizuju odrasli, mi im uskraćujemo mogućnost da se igraju, istražuju, razmišljaju, da osete zadovoljstva i iskušenja samostalnosti”.
Smanjenje učešća igre u detinjstvu se odražava na dečju sposobnost građenja odnosa sa ljudima kada odrastu. Igra uči decu veštini pregovaranja, rešavanja problema i oslanjanja na sebe. Problem nastaje kada se umešaju odrasli. Oni se nameću kao autoritet i zaštitnici, pa igra prerasta u tužakanje, prenemaganje, a deca se ponašaju manje odgovorno i zrelo u igri. Tako se gubi duh igre, jer igra decu uči veštini pregovaranja, rešavanja problema. Nenadzirana igra je zapravo od ključne važnosti za dečji emocionalni i socijalni razvoj. Odrasli ne bi smeli da deci uskrate ove važne lekcije svojim mešanjem, kaže Grej.
Današnja deca imaju malo prilike da se zaista igraju, bez nadzora odraslih. Ne samo da zbog toga vlada epidemija debljine i depresije kod dece, već je generacija koja odrasta bez mogućnosti da usvoji prave društvene vrednosti.
 Dečija igra podrazumeva i igračke. Igračka je sve ono što može zaigrati dete, a to najčešće ne moraju biti skupe igračke za koje smo uvereni da će oduševiti klince.
 Najlepše igračke su igračke koje dete pravi sa svojom porodicom – ističe Šuković-Biserčić. Ta igračka ima dvostruki efekat. Ono ne samo da učestvuje, ne samo da je dete gledalo proces njenje izrade, i uživalo u tome, davalo svoje sugestije, možda govorilo od čega bi želelo da se ta igračka napravi, nego je u celom tom procesu bitna emocija, odnosno interakcija između roditelja i dece.
 
  • Igračka
Šta je zapravo igračka za dete?
 
 
Svakako je više od običnog predmeta. Igračka je osnova dečje igre, njen pokretač; igračka daje ideju za igru i sadržaj igri. Dete je u igri "oživljava" i svojom maštom preobražava. Nekad je partner, saigrač, ponekad i drug u usamljenosti, često i povod za druženje sa drugom decom ili sredstvo za isprobavanje sopstvenih mogućnosti.
Igračka je predmet koje se koristi u igri. Ovaj pojam se obično vezuje za decu ili kućne ljubimce, mada i odrasle osobe i životinje u prirodi ponekad koriste igračke. One mogu biti napravljene od drveta, plastike, metala i drugih materijala. Pored fabrički proizvedenih igračaka, često se u igri upotrebljavaju i predmeti sa drugom osnovnom namenom.
Igračke su važne za razvoj dece, jer se kroz igru razvija motorike, koordinacije i uče i stiču različite veštine i znanja.
Igračke su korišćene još u praistorijskog doba. To potvrđuju razni predmeti pronađeni tokom arheoloških iskopavanja. U današnje vreme, proizvodnja i prodaja igračaka je važan deo globalne ekonomije i to je razlog za česte kritike na račun kvaliteta dostupnih igračaka i njihove pogodnosti za razvoj dece. 
 
 
Izvori:
 
Dr Emil Kamenov, "Dečja igra", Zavod za udžbenike, Beograd, 2006. godina

Vaspitno-obrazovne vrednosti dečje igre

 

U vaspitno-obrazovnom pogledu najveća vrednost igara je u tome što su u stanju da privuku i održe dečju pažnju na predviđenim sadržajima, kao id a ih motivišu da aktivno učestvuju u određenim aktivnostima. Među njima su najvrednije, u v.o. pogledu, one aktivnoasti koje predstavljaju aktivno konstruisanje sopstevenog iskustva i intenzivnu upotrebu svih dečjih potendcijala, što dovodi do postizanja viših razvojnih nivoa, za koje je dete sposobno.

Igre pružaju mogućnost za unapređivanje i vežbanje skoro svih sposobnosti, od perceptivno-motoričkih, intelektualni, socio-emocionalnih, kao i sposobnosti komunikacije i stvaralaštva.

Igra angažuje dete više nego realni život, u njoj se dete ponaša savršenije nego obično, dleuje linijom najvećeg otpora i prevazilazi svoj stadijum razvoja. Dete će, na primer, sa zadovoljstvom rešavati probleme lavirinta, sklapalica, rebuse stičući na taj način za strpljenje.

Funkcija igre u dečjem razvoju postaje sve značajnija sa promenama koje donosi savremeni način života u porodici, načine proizvodnje i organizacije društva u celini, kao i oblike podizanja dece. Dete u igri ostaje glavni akter zbivanja, gospodari situacijom koju shvata, ima priliku da samostalno odlučuje i deluje bez rizika od štetnih posledica, a putem svojih uloga i tvorevina se izjednačuje sa odraslima.

Igra se u predškolskom detinjstvu smatra za “vodeću aktivnost” i to ne toliko zbog toga što dete najveći deo svog vremena provodi igrajući se, već što je usmerena na zadovoljavanje aktuelnih potreba deteta koje se razvija


Izvor:

Dr Emil Kamenov, "Dečja igra", Zavod za udžbenike, Beograd, 2006. godina 

Faktori dečje igre

 

Društvena sredina i socijalni sastav te sredine kao i standard ljudi u jednoj sredini utiču na izbor igara i način igre dece,  utiču i profesija roditelja, drugovi u igri pa i sam položaj mesta.

Velike razlike u igrama i igračkama su između gradske i seoske dece. Seoska deca žive u sred prirode i koriste prirodne objekte za igru (penjanje na brdo, preskakanje potoka), a razne proizvode  prirode koriste kao igračke (tikve, šišarke, prutiće…). Gradska deca se više igraju masovnih igara, dok seoska zbog udaljenosti kuća često nemaju društva.

Tradicija je faktor koji utiče na igru. To zavisi od kulture koju nasleđujemo kao i od pola. Tu razliku nameću odrasli tako da neke igre tradicionalno vaze kao ženske igre ili igre za devojčice (lutke, poslovi u domaćinstvu) i muške igre (rat, vojnici, voz…).

Poseban faktor je inteligencija bistrina uma, duhovna zrelost. Bistrija deca su aktivnija i snalažljivija u igri više čitaju, više uživaju u humoru imaju svoje hobije, zanimaju ih stvaralačke u igre dok manje obdarena deca teže igrama sa pravilima.

Na razvoj igara utiče vrsta igračaka sa kojima dete raspolaže. Kocke, pesak, plastelin, podstiču stvaralačku igru: lutke, kuhinjski pribor, vojnici, usmeravaju dete u igru mašte.

Godišnja doba vrši određen uticaj na igranje, zimi – sankanje, grudvanje, leti – plivanje, igranje loptom, vožnja biciklom…Na igru utiče i celokupna ličnost deteta – karakter koji je u toku stvaranja temperament, ekstravertna, introvertna deca.

 

Izvor:

Dr Emil Kamenov, "Dečja igra", Zavod za udžbenike, Beograd, 2006. godina

Igra

O retko kojoj psihološkoj pojavi je pisano onoliko koliko o igri. Postoji dosta teorija dečje igre koji uzimaju u obzir samo jedan element igre, naglašavaju ga i postaju jednostrane teorije. Razvojem društva i promenom društvenih odnosa i načina života igra je ostala sastavni deo života deteta, menjao se samo njen sadržaj i oblici.

 

 

Igra je rekreativna aktivnost koja uključuje jednog ili više učesnika (igrača).

 

 

Definisana je ciljem koji igrači pokušavaju da postignu i nekim skupom pravila koji određuje šta igrači mogu da rade.

 

Igra je najizrazitiji oblik dečije aktivnosti, spontana je i dobrovoljna, a njen značaj leži u fizičkom, spoznajnom i socijalno-emotivnom razvoju deteta. U igri se izražavaju radoznalost, osetljivost, fizička aktivnost i potreba za saradnjom i zajedništvom među učesnicima. Dete se kroz igru afirmiše, vlastitom aktivnošću stiče nove spoznaje o sebi i ljudima uopste, prerađujući, predstavljajući ili zamišljanjem svog iskustva.

Doprinos igre je tome što ona ispunjava funkcije igrača, oslobađa od napetosti, olakšava frustracijske situacije, rešava konflikte i zadovoljava dečije želje i potrebu da se oseća odraslim.

 

Igra je izvanredno komplesksna ljudska aktivnost i može se posmatrati iz mnogo aspekata. Ona je opšti pojam, a veliki broj aktivnosti. Svojstvo igre, koje se navodi kao jedan od najbitnijih, je njega neponovljivost. Igre se  primarno igraju iz uživanja i zabave, ali mogu imati i edukativnu i stimulativnu ulogu. Ona je područje na kome se objasnjavaju teorije razvoja.

 

 

Filozof Dejvid Keli, definiše koncept “igre” kao formu rekreacije uspostavljene pravila koja preciziraju šta se treba postići i dozvoljena sredstva kako bi se ovo postiglo.

Ova definicija obuhvata veći deo igara, ali se ne uklapa najbolje u igre poput radnih igara i sportova, koji se često praktikuju ne radi zabave  već kako bi se razvile veštine.

 

 

U filozofskim razmatranjima, filozof Ludving Vetgenstajn je tvrdio da koncept “igre” ne može imati bilo kakvu jedinstvenu definiciju, već da se ona mora posmatrati kao serija definicija koja međusobno dele “porodičnu sličnost”.

U drugačijem kontekstu, Stefan Linart je rekao, “Ljudi kažu da morate da birate između  igara i stvarnog života. Mislim da je ova tvrdnja da postoji dihotomija veoma opasna”.

Igre mogu uključivati jednog igrača koji radi sam, ali češće uključuju takmičenje između dva ili više igrača. Preduzimanje neke akcije koja ne spade u pravila igre generalno čini faul ili varanje.

Igra se odvija uglavnom zbog zadovoljstva koje pruža. Prihvatamo je iz vlastitih potreba, bez neke spoljašnje prisile. Dete se u igri oseća nesputano i otvoreno, sledi svoju koncepciju i zamišljeni tok igre stoga je nije potrebno prekidati nepoželjnim intervencijama.

Dete igru doživljava kao nešto ozbiljno jer u njoj zapravo istražuje, kombinuje, isprobava i koristi različite strategije, a odrasli može biti poželjan saigrač ako i sam tako doživljava igru te uvažava zamisli i ideje deteta i nenametljivo mu nudi nove mogućnosti.

Kroz celu ljudsku istoriju, ljudi su igrali igre da zabave sebe i druge, postoji ogromna lepeza  tipova igara.

 

 

Postoje dva aspekta igre:

 

– Kognitivni,

 – Razvojni.

 

 

Za kognitivne teorije dečje igre karakteristično je da igru posmatraju kao specifičnu  saznajnu delatnost, koja je od najvećeg značaja za razvoj simboličnih funkcija. 

 

Izvori:

www.porodicnivodic.rs

Dr Emil Kamenov, "Dečja igra", Zavod za udžbenike, Beograd, 2006. godina

Nova “Vavilonska kula” i digitalna demencija

Politika, 20.08.2011.
 
Rezultati naučnih istraživanja o delovanju gugla na ljudsko pamćenje, koji su publikovani u „Scajensu“, objavljeni su u pojedinim evropskim i svetskim listovima proteklih dana kao prelomni dogadjaj u istoriji čovečanstva. Jer, američki naučnici Betsi Sparov, Dženi Liu i Danijel Vegner dokazali su da je počela nova era ljudskog pamćenja, internet ili transaktivno pamćenje. Ta vrsta pamćenja, kako je objašnjeno, hrani se podacima koji se nalaze spolja, u mašini, što izaziva tzv. stroop efect ili „digitalnu demenciju“!
„To je jedna vrsta gašenja ljudskog duha!“- upozorila je ekspert za socijalnu kogniciju Betsi Sparov, profesor psihologije sa Kolumbija univerziteta u Njujorku.
Ljudi, širom sveta, upućeni su na internet, pa internet pamćenje preti da potisne izvorno ljudsko pamćenje, čak da eliminiše podatke koji su memorisani pre korišćenja mašine, smatraju ovi stručnjaci.
Mašina je, s jedne strane, postala „saradnik“ ljudskog mozga. S druge strane, usled svakodnevnog korišćenja, otudjeni čovek je počeo da doživljava mašinu kao „prijatelja“. Jer, pored toga što je mašina za čoveka izvor raznovrsnih informacija, ona mu otkriva razne svetove, koji deluju na ljudske nagone i prohteve, emotivni i duhovni život, socijalni život itd. Rečju, čovek savremenog doba počeo je da gradi pomoću mašine odnos prema samome sebi, uspostavlja relacije sa drugim ljudima i prirodom i, ukoliko je religiozan, da izgradjuje svoj odnos prema Bogu!
Pomenuti eksperti su mišljenja da je na pomolu nova „Vavilonska kula“, koja omogućava brže sporazumevanje, ali preti da izazove veliku pometnju u pamćenju ljudi. Jer, kako je uočeno, informacije razvijaju postepeno novu svest, koja registruje dogadjanje samo na osnovu sadašnjeg znanja. Prema tome, to je proces neprestane prošlosti, ali prošlosti koja izgleda kao nova i drukčija.
Naučni i tehnološki izumi, koji su u stanju da munjevitom brzinom pretvore materijalno vreme u socijalno, o čemu je, na primer, pisao Amerikanac Džeremi Rifkin (1945), objašnjavajući kako naučne i tehnološke promene utiču na privredni i socijalni život ljudi, izazivaju, dakle, drastične promene i u doživljaju vremena.
U tzv. novom vremenu, koje se pomoću kompjutera reprodukuje 1000 puta brže, postiže se, pre svega, efikasna razmena svesti. Medjutim, to nije kritička svest, već tautološka, tj. svest, koja ponavlja ograničeni broj misli pomoću istih ili sličnih reči.       
Kada ljudski intelekt postane totalno umrežen, izlazak iz novostvorenog vremena, pa samim tim i iz sveta, je otežan, a katkad i sasvim onemogućen. To ilustruje i jedan eksperiment sa studentima u SAD. Naime, studenti su prihvatili da im se ugradi očno sočivo koje daje izvrnutu sliku stvari i okoline. Ali, kada je to sočivo odstranjeno, studenti su videli, izvesno vreme, stvari i okolinu i dalje u izvrnutom obliku, ne pitajući se pri tom o uzroku!
Tako je i sa duhom čoveka. Sprečen da se osmišljava, ljudski duh prestaje da pita o smislu života, što znači, potreba za promenom života počinje da se gasi u čoveku.
Dostojevski je uostalom upozorio: kad vešala postanu deo ljudske svakodnevice, čovek počinje da se na njih privikava. Jedino pitanje koje mu se javlja, jeste: Ko je sad na redu?
Ako – filozofski kazano – čovek nije samo u svetu, već i od sveta, onda se taj svet mora menjati. Nova „Vavilonska kula“ može biti savršena osmatračnica i vrlo efikasno sredstvo za te ciljeve.

Narodna književnost – POEZIJA

Naša narodna poezija se deli u tri grupe:

– lirske,

– epske-junačke i

– lirsko-epske pesme.

 LIRSKE PESME

Sve što narodni život čini životom, sva ljudska osećanja i raspoloženja: i radost i bol, i nada i očekivanja, i sreće i nesreće, i rad i običaji, i verovanja i stah od nepoznatih nebeskih sila opevani su u lirskim narodnim pesmama. Vuk Stefanović Karadžić ih je nazivao i ženskim pesmama, jer su ih pevale mlade žene i devojke. Lirske pesme su od raznovrsnog stiha od četverca do četrnesterca. One mogu biti: Mitološke pesme, Obredne pesme, Običajne pesme, Porodične pesme, Pesme o radu, Ljubavne pesme, Šaljive i podrugljive pesme.

EPSKE – JUNAČKE PESME

Pevaju o borbama, događajima, junaštvima i zbivanjima na bojištu i o junacima. U junačke borbe mešaju se ponekad i nadprirodna bića vile, čarobnjaci…Ukoliko se u pesmama opevavaju junaci i bitke koje nisu istorijske onda se nazivaju neistorijske, a ukoliko su junaci istorijski poznati, pesme se nazivaju istorijske. Prema tome koje junake i epohe opevavaju epske pesme se dele na cikluse: Neistorijski ciklus, Pretkosovski ciklus, Kosovski ciklus, Ciklus pesama o Marku Kraljeviću, Pokosovski ciklus, Hajdučki ciklus, Uskočki ciklus, Ciklus oslobođenja Srbije i Crne Gore.

LIRSKO – EPSKE PESME

U našoj narodnoj poeziji postoje i pesme u kojima se saopštavaju događaji, što ih čini epskim i pevaju osećanja, što je karakteristika lirskih pesama.  Kada su ove pesme tužnog sadržaja i trgičnog kraja, nazivaju se balade, a kada su vesele i sa srećnim završetkom romanse.

Primeri balada: Smrt Omera i Merime, Ženidba Milića Barjaktara

Primeri romasi: Stojan i Ljiljana

 

 

 

Igra u dečjoj književnosti

Igra u dečjoj književnosti je prisutna u svakom delu za decu, jer je igra temelj dečje ličnosti i bliska je detetu. i kad se igraju, i kad putuju, i kad se svađaju, i kad se bore sa nepoznatim junacima ili nešto grade, deca se igraju. Igra se može kao metodički postupak primenjivati u svim vidovima učenja. Ona stimuliše kreativnost i oslobađa od stege i nesigurnosti. Korisna je za poboljšanje ukupnog nastavnog i životnog okruženja, ima terapeutske svrhe, socijalizacija introvertne dece.

Takav tip igre u dečjoj književnosti teoretičari nazivaju kreativna ili  stvaralačka igra koja daje pozitivne životne rezultate i ostvaruje neke ciljeve.

Dete želi da se igra, želi da bude odžačar, pilot, lekar, pekar, vozač i  te njegove sposobnosti treba podržati i stimulisati. Čak i kad deca rade nešto ozbiljno u toj ozbiljnosti ima elemenata igre. Ima igre i u poeziji i prozi. Ljubivoje Ršumović se igra u svojim pesmama, igra se i  Dušan Radović, čak i u Zmajevim pesmama ima elemenata igre. Igre ima i u bajkama i šaljivim pričama….

Ostim igre u dečijoj književnosti je potrebna mašta kako bi se stimulisala kreativnost dece. Jedan pisac je rekao da je mašta veličanstvena vrlina koja deluje na sve, na mozak, na srce, na inteligenciju i celokupne prostore ljudske duše. Bez mašte sve je izgubljeno.

Narodna književnost – PROZA

Narodna književnost se ne zove tako samo zato što je stvorio narod, već i zato što izražava kako je narod živeo, šta ga je sve pratilo kroz život, o čemu je razmišljao, čega se plašilo, šta su voleli, zbog čega su tugovali i patili.

Narodna književnost se delu na:

–  poeziju i

–  prozu.

Prema obrađenim događajima i temama narodna proza se deli na:

Bajke. Najstarija vrsta narodne proze. Pune su čudesnog, neverovatnog i nadprirodnog. Čovek u njima ima čudesne moći, pojavljuju se nestvarna bića: vilje, zmajevi, čarobnjaci, voda koja oživljava mrtve. Uvek imaju srećan završetak i dobro pobeđuje zlo. Najpoznatije narodne bajke: Biberče, Aždaja i carev sin, Čardak ni na nebu ni na zemlji, Devojka brža od konja

Legende. Veoma su slične bajkama, jer i u njima ima dosta čudesnog, neverovatnog i nadprirodnog. U njima se govori o izuzetno neobičnim ličnostima: Sveti Sava, Marko Kraljević, Car Trojan ili o nastanku nekih sela, gradova ili životinja. Najpoznatije legende su: U Cara Trojana kozije uši, Sveti Sava i neradne žene

Narodne priče. Govore o odnosima među ljudima, porodici i društvu. Imaju nameru da pouče i usmere kako da se živi i da se bori protiv svake vrste ugnjetavanja. Najpoznatije su: Sveti Sava i đavo, Devojka cara nadmudrila

Narodne pripovetke. U njima se priča o snalažljivosti pojedinca u različitim životnim situacijama, o podvalama i manama, o tome da uvek delo i nedelo izlaze na videlo i da uvek se dobro nagrađuje, a zlo kažnjava. Poznate su: Starac pobeđuje divove, Ero i Turčin

Narodne basne. U njima se preko likova životinja, biljaka, predmeta otkrivaju osobine ljudi i ukazuje se na njihove nedostatke i mane kao razumnih bića. Pojedine životinje uvek označavaju određene osobine ljudi: vuk je zao i krvoločan, medved je trapav i glup, lav je snažan i nezavisan, lisica je lukava i prepredena, zec je plašljiv, a mrav vredan i neumoran. U sebi sadrže pouku. Najpoznatije su: Kornjača i zec, Zumbul i karanfil…

Anegdote. Ima ih i u narodnoj i u umetničkoj književnosti, vezuju se za poznate ličnosti, kao iz naše prošlosti tako i iz ovog vremena. U njima je sve svedeno na najmanju meru: sam događaj, opis, dijalog, a sve u nameri da njen kraj bude što efikasniji, uspešniji i blistaviji. Poznate su: Ero s onoga sveta, Otac, sin i njihov magarac

Poslovice. Umne i slikovite pouke iskazane jednom rečenicom nazivaju se poslovice. Primeri: Ljubav je kao šah, uvek se dama zaljubi u konja. U zdravom telu, zdrav duh…

Zagonetke. Igre rečima bez zalaženja u životne probleme. Sastoje se iz dva dela, iz postavljanja pitanja, zadatka, zagonetke i odgovora na to pitanje ili rešenja zagonetke. Primeri zagonetki.

Pitalice. Narodne pitalice se najčešće sastoje iz postavljenog pitanja, i pravog, umnog, često duhovitog odgovora. Primeri pitalica.

Literatura: beleške sa predavanja

Dečja književnost i kreativnost

Dečja književnost je u svakoj fazi razvoja deteta i svakim svojim žarom omogućava detetu kreativnost.

NARODNA USMENA KNJIŽEVNOST, naročito bajka omogućava kod deteta razvoj mašte. Mogućnost da se vine u svet vila, zmajeva, čudesa, da leti slobodnim prostorima, prelazi prostore korakom od sedam milja, da savlada sve prepreke i sile zla.

UMETNIČKA PROZA ZA DECU omogućava detetu da shvati svoje mogućnosti i sposobnosti, da shvati da osim mašte ima još mogućnosti za razvijanje kreativnosti. Dete samo gradi bolji svet, shvata svoje mogućnosti da kreira svoju budućnost.

REALISTIČKA PRIČA omogućava detetu da sagleda svoju socijalnu situaciju i pruža mu mogućnost da sopstvenim kreativnim sposobnostima izgradi bolje mesto u svetu…

Među romanima za decu posebnu pažnju treba posvetiti AVANTURISTIČKIM ROMANIMA, ROMANIMA O DIVLJEM ZAPADU, ROMANI O OSTRVIMA SA BLAGOM,NAUČNO-FANTASTIČNI ROMANI, ISTORIJSKI ROMANI. Svi oni pružaju mogućnost da dete uz pomoć mašte krene u nepoznate i tajanstvene prostore i da se nakon brojnih prepreka ponovo vrati u stvarnost.

POEZIJA ZA DECU takođe pruža deci mogućnost da lete beskrajnim prostranstvima mašte, da imaju krila, da odlaze slobodno i slobodno se ponovo vraćaju u stvarnost.

DRAMAKOMEDIJA pružaju detetu naročito mnogo mogućnosti za kreativnu igru. Dete kroz te dramske oblike živi svoj svet, pokazuje svoje sposobnosti i mogućnosti, gradi nove svetove u kojima živi…

Literatura: Opšte osnove predškolskog programa model B, Emil Kamenov