Godine 1970. u Americi je izašao zbornik priloga o Samerhilu, pod nazivom "Samerhil za i protiv". U deset priloga iz zbornika nalazimo različita mišljenja o Nilovom modelu obrazovanja.
Max Rafferty jedan je od njegovih žešćih kritičara. On smatra da u ovako razvijenom i civilizovanom društvu prirodno obrazovanje nema apsolutno nikakvog smisla, pošto je društvo krajnje izveštačeno. Po Rafertiju je prirodno obrazovanje nestalo s pojavom pisma. Takođe, on smatra da je strah neophodan za preživljavanje vrste, te da bi ljudska vrsta izumrla kad bi se prestala bojati. On smatra da se ni jedno dete ne želi posvetiti učenju ako ima mogućnosti da se igra ili lenčari, te je zbog toga decu potrebno na neki način motivisati za rad. Motivacija su ocene, strah od autoriteta, strah od neuspeha. Ne uzima se u obzir to da su u Samerhilu deca koja nisu imala nikakvih psihičkih problema uglavnom redovno prisustvovala nastavi, čak su bila i tužna ako iz nekog razloga nastavnik ne bi mogao održati nastavu iz nekog predmeta, a nisu bila motivisana ocenama. Raferti se pita koji je smisao prilagođavanja škole detetu kada mu se život kasnije neće prilagođavati, pritom zaboravljajući na to da mlade generacije stvaraju svet budućnosti, te da im slobodno obrazovanje može pomoći u stvaranju slobodnog sveta.
Pozitivna kritika Nilove teorije obrazovanja dolazi, između ostalih, od Ericha Fromma. On je došao do zaključka da Nilova osnovna poruka nije ništa drugo do ljubav prema životu. From kaže da je savremeni privredni sistem prilagođen proizvodnji konformista, potrošača sa standardizovanim ukusima, ljudi kojima se lako može manipulisati. Takvi ljudi su teskobni, usamljeni, dosadno im je, nemaju uverenja i ne raduju se životu. Čovek koji se ne raduje životu pristupa svemu, pa i drugim ljudima, kao mrtvim stvarima, privlači ga materijlno bogatstvo. From kaže da je jedini Nilov cilj taj da odgoji decu koja vole život, koja će biti aktivni učesnici a ne pasivni posmatrači života, što je upravo ono s čim se kritičari Samerhila ne mogu složiti. Oni ne mogu prihvatiti ideju da ljudi trebaju živeti zbog života samog, a ne zbog postizanja materijalnog bogatstva i slave. From je dao kritičku primedbu u predgovoru, koja se odnosi na to da je Nil previše naglasio značaj seksualnosti, sledeći Frojda. Kad je Nil praktikovao svoju metodu i napisao knjigu, društveni stav prema seksualnosti je bio potpuno drugačiji od današnjeg. To je u svakodnevnom životu bila tabu tema, o njoj se u porodicama, a ni šire, nije smelo govoriti. Danas je drugačije, ali nije mnogo bolje. Danas je seksualnost izašla iz ilegale, ali je umesto slobode postala raspusna i neodgovorna. Nil je u ono vreme skidajući tabu sa teme seksualnosti time sprovodio terapeutski efekat prema deci, što danas više nema značaja.
John Culkin Samerhil smatra sretnim mestom. Za njega je Samerhil sveta knjiga nabijena mudrošću i ljubavlju. John Culkin ističe da mnoga američka deca većinu vremena provode pred televizijom, televizija je najbolje sredstvo pomoću kojeg roditelji ućutkuju svoju decu. Savremeni učenici žive u sredini totalnih medija. On smatra da škole moraju poći od učenika, a ne od nastavnog programa, nastavnika, administracije, sistema testiranja ili bilo kojeg drugog neučeničkog sastojka obrazovne sredine. Smatra da su škole za učenike, sve ostalo su samo sredstva za ostvarivanje cilja koja će biti ili neće biti upotrebljena u zavisnosti od toga služe li razvoju učenika ili ne. On odaje priznanje Nilovoj brizi za sveukupni saznajni i osećajni razvoj deteta. Neke od Culkinovih odrednica po kojima bi trebalo podsticati decu da se razvijaju su: smisao o sebi – smatra da je uloga nastavnika podsticanje tog delikatnog procesa uz uklanjanje svih prepreka razvoju i obezbeđivanju konteksta ljubavi, poštovanja, kompetentnosti i snage; smisao za smisao – učenike treba podsticati da unutar sebe otkrivaju unutrašnji smisao za ispravno i pogrešno, istinito i lažno; smisao za besmisao – prirodnim putem.
Ashley Montegue smatra da je Samerhil pomogao ljudima da razumeju nekoliko osnovnih istina: neophodnost ljubavi, jedina zdrava disciplina je ona nad samim sobom – samodisciplina, sloboda je velika odgovornost, dobar nastavnik podučava decu u ovim specifičnim istinama, a takođe ih uči kako da sama sebe uče. Navodi da tradicionalno obrazovanje većinom osujećuje jedinstvenost i kreativnost. Škole naziva fabrikama koje u decu ubacuju velike količine nabubanih činjenica, i zatim se u određenom periodu kroz različite metode ( npr.ispit) traži od njega da izbacuje te nabubane činjenice.
John Holt voli razgovarati sa malom decom i slišati ih kako govore. Ne smatra da su njihov pogled na život ili njihova shvatanja o životu banalna zato što se zasnivaju na malom iskustvu. On zaključuje da decu moramo uzimati za ozbiljno i da prema njima postupamo s poštovanjem, decu ne treba obasipati novcem kao što čini većina ljudi. Prema njegovom zaključku deca u Samerhilu ozdravljuju i rastu zahvaljujući slobodi, podršci i poštovanju koje im on ukazuje i upravo te uslove treba stvoriti i u drugim školama ako želimo da deca budu zdrava i napredna.
Bruno Bettelheim navodi da je osnovna Nilova filozofija naivna, rusoovska i drži da se dete rađa s urođenom dobrotom. Kada bi zlo društvo, naročito njegovi loši roditelji dopustili detetu da prirodno raste bez osećanja teskobe i inhibicija ono bi sasvim sazrelo u najveličanstvenije ljudsko biće. Što se tiče same psihoanalize Nil je iz nje preuzeo jedino stav da je potiskivanje loše i da seksualne inhibicije stvaraju neuroze.
Michael Rossman smatra da je Nil u Samerhilu izgradio jednu usko označenu obrazovnu zajednicu koja je bila organizovana oko oslobađajućeg autoriteta samouprave. Opisuje mnoge pojave zdravog razvoja ličnosti. Sve one zavise od razvitka jednog alternativnog stila autoriteta koji se deli, on je demokratski i elastičan, a čija se moć primenjuje putem primera, a ne prinude. Prema njemu takav autoritet više ojačava nego što slabi one koji su mu podvrgnuti.
Sylvia Ashton zamera Nilu što je za njega alat važniji od knjige, knjige za njega nemaju vrednost. U njegovoj školi učenici ne moraju dolaziti na nastavu i mogu sami odlučiti kada će naučiti čitati. Ona smatra da čitanje samo po sebi ima svojstvo isceljenja, pri tome je važno da čovek ne treba samo da nauči da čita, već treba i da želi da čita.
Paul Goodman je poznat kao jedan od najoštrijih kritičara savremenog društva. Uživa veliki ugled među studentima na koje snažno utiče. Objavio je preko dvadeset knjiga i predavao na sedam američkih univerziteta. On smatra da: uzgredno obrazovanje (uzimanje učešća u tekućim društvenim aktivnostima) treba biti glavni način učenja; prema njegovom mišljenju većinu srednjih škola treba ukinuti, društvene funkcije srednjih škola trebaju preuzeti druge vrste omladiskih zajednica; obuka na koledžima uglavnom treba usmeravati u pojedine profesije, a ne prethoditi; cilj elementarne pedagogije završno sa dvanaestom godinom trebalo bi biti zaštita i nega slobodnog rasta deteta s obzirom na to da roditelji i okolina vrše pritisak na dete.
Knjiga A. Nila Slobodna deca Samerhila doživela je i pohvale i kritike. Oni koji je kritikuju smatraju da on zanemaruje društvo kao jedan od najznačajnijih činilaca u formiranju mladog čoveka, u izgradnji i razvijanju školskog sistema, odnosno škole kao institucije. Za njega je postojeća škola loša, isti su takvi i nastavnici i roditelji i on izlaz traži u jednoj novoj školi čiji je cilj potpuna sloboda učenika i njihova sreća. Međutim, poput mnogih nezadovoljnika nije u zamenu za ono što je hteo da sruši ponudio nešto novo. On odbacuje sve društvene običaje, norme i zakone, celokupni društveni sistem i kao da veruje da će sreća njegovim učenicima biti obezbeđena samo ako ostanu verni potpunoj slobodi koja vlada u Samerhilu. Problem je u tome što se oni u daljem životu neće moći tako lako prilagoditi društvenim normama iz koje su otišli, a kojima će se posle vratiti. On govori o sreći koja vlada u Samerhilu i o srećnim učenicima, ali ne objašnjava kakav je to sretan učenik. S druge strane, dobra strana Samerhila je nuđenje mogučnosti da se učitelji i roditelji preispitaju u svojim postupcima i pokušaju promeniti ih na bolje.
Literatura: Samerhil za i protiv (1982.), zbornik priloga o Samerhilu, Beograd, Prosveta.
Leave a Reply