Dissinhronija-termin kojim se označava raskorak između intelektualnog i emocionalnog razvoja darovitih. Darovita deca mnogo dublje i potpunije razumeju svoje i tuđe probleme od ostale dece njihovog uzrasta, često lako shvataju ono što će većina njihovih vrsnjaka shvatiti tek kroz nekoliko godina, ali su im zato emocionalni doživljaji na nivou koji je bliži onome što je karakteristično za njihove vršnjake nego za stariju decu. Nesklad između intelektualnog i emocionalnog razvoja dovodi do znatnog stepena napetosti, preosetljivosti i nesigurnosti.
Jedna od najbolje utvrđenih karakteristika darovitih je ta da su oni gotovo po pravilu veliki čitači. Mnogi od njih veoma rano nauče da čitaju. Međutim, usled toga što njihov psihomotorni razvoj teče znatno sporije od intelektualnog, to nije slučaj i sa pisanjem: njihova ruka nije dovoljno spretna da zapiše sve neobične i zanimljive ideje do kojih oni dolaze i to ih frustrira, čini nezadovoljnim rezultatima te aktivnosti tako da se kod mnogih od njih javlja otpor prema pisanju i uopšte prema pismenom izražavanju.
Visoke intelektualne sposobnosti čine darovite veoma radoznalim i otvorenim za nova saznanja i iskustva, podstiču ih da postavljaju nezgodna i teška pitanja koja, neretko, zbunjuju ili frustriraju odrasle. U nedostatku razumevanja u neposrednoj okolini, takva deca dolaze veoma brzo u konflikt sa roditeljima, učiteljima, nastavnicima i drugovima.
Drugovi darovitih često reaguju sa veoma pomešanim osećanjima koja uključuju zavist, nelagodnost u njihovom prisustvu usled nerazumevanja ideja koje oni iznose, njihovih potpuno drugačijih interesovanja i ponašanja. Rezultat toga su kako tedencija darovitih ka udaljavanju od drugih, tako i udaljavanje drugih od njih. To kod darovitih postepeno dovodi do osećanja da ih drugi ne razumeju, da su usamljeni, prepušteni sami sebi.
Perfekcionizam kao sklonost ka nametanju samom sebi veoma visokih kriterijuma uspešnosti je pojava koja se takođe javlja znatno češće kod darovitih nego kod ostale dece. Postavljanje veoma visokih zahteva nužno dovodi, pre ili kasnije, do neuspeha. Reakcije na neuspeh mogu biti sasvim različite: izvesna darovita deca će sa samopouzdanjem i optimizmom pristupiti veoma teškim problemima i biti u stanju da podnesu neuspehe, kada do ovih dođe, i to neće bitno umanjiti zadovoljstvo koje osećaju usled toga što pokušavaju da reše takve probleme; za drugu, takođe darovitu decu, veoma teški problemi izazivaju strah od neuspeha i dovode do intelektualne inhibicije, primene neadekvatnih strategija prilikom rešavanja takvih problema i osećanje sramote zbog doživljenog neuspeha. Zbog toga takva deca pokušavaju da izbegnu kad god mogu suočavanje sa veoma teškim problemima.
„Depresija uspeha“ termin kojim se označava nesposobnost onih koji su navikli samo na uspehe da se nose sa slučajno doživljenim neuspehom. Usled naviknutosti samo na uspehe, više ili manje slučajno doživljeni neuspeh može, pod određenim uslovima dovesti do gubitka samopouzdanja.
Literatura: Gr. autora, 2003, Daroviti i šta sa njima, Vršac
Leave a Reply