Roditelji najbolje mogu da pomognu tako što neće traumirati svoje dete na bilo koji način (to je sad već druga tema šta sve spada pod tim) i pri tom mu sami pokazati primernim ponašanjem. Potrebno je da roditelji rade na sebi, da se izgrađuju u svakom smislu i da se trude da budu zrele i stabilne osobe. Nije dovoljno dete upućivati samo praznim rečima, dete lako oseti šta je istina, a šta laž. Isto, ne treba roditelji da se pikazuju kao bezgrešni apsoluti, s druge strane, ali je potrebno da dete vidi da se roditelj trudi da radi na sebi.
Oni dobrim delom mogu biti uzrok, jer ipak najviše vremena u najranijem detinjstvu dete upravo provodi vreme sa njima, oni su mu jedini model ponašanja u tom periodu, a tek posle deo toga se prenosi na školsko okruženje i slično.
Vršnjačke grupe, mislim da je njihov uticaj zanemarljiv naspram uticaja porodice. Najbitnije je da dete oseti toplinu doma i istinsku podršku porodice, tada ga neće moći nagristi neki uticaj spolja, jer deca se uglavnom uvlače u loše društvo (tražeći satisfakciju) onda kada nemaju dovoljno pažnje tamo gde treba da je imaju.
U koliko se ne preuzmu pravovremene i značajne preventivne, korektivne mere, mere vaspitanja, resocijalizacije i rehabilitacije – ti će mladi ljudi jednoga dana postati pravi kriminalci, poglavito ako dođu pod uticaj odraslih kriminalnih osoba, kod kojih će se „specijalizovati“, izučiti „zanat“ i za koje će „raditi“. Lažnim obećanjima o lagodnom životu, zabavi, različitim užicima, provodu i avanturizmu, odrasli kriminalci vešto uvlače lakoverne maloletnike u svoj gnusni i prljav posao, nemilosrdno ih iskorišćavaju.
Literatura:
Hajduković, Č. (1975), Prestupničko ponašanje mladih, Beograd
Todorović, A. (1975), Velika urbana područja i maloletnički kriminalitet, Beograd
Leave a Reply