Muzički darovita deca

Deca s razvijenom muzičko – ritmičkom inteligencijom često udaraju ritam nekih melodija ili pevaju sama za sebe. Mogu izmisliti melodiju i njome ispričati neku priču. Zapažaju različite zvukove u okolini, imaju sposobnost raspoznavanja ritma, pa i određene teme u muzici, te delova melodije. Bolje pevaju od ostale dece i kvalitetnije se ritmički i muzički izražavaju na udaraljkama ili muzičkim instrumentima. Veću muzičku inteligenciju pokazuju pevači, kompozitori, muzičari, dirigenti i sl.. Muzičke sposobnosti su nasleđene biološke mogućnosti prepoznavanja i reprodukcije zvuka i zvukovnih kombinacija. One se, razvojno gledajući, vrlo rano pokazuju. Uključuju: pamćenje melodije, percepciju ritma, shvatanje tonaliteta, utvrđivanje intervala (visinskih odnosa među tonovima), sposobnost uočavanja estetskog značenja, apsolutni sluh, te najvažniju sposobnost, koja se temelji na osećaju za visinu, razumevanje melodije.

Prema mnogim istraživanjima, muzička darovitost se ispoljava pre drugih oblika darovitosti na predškolskom uzrastu. Sa svojim karakteristikama, predškolski uzrast smatra se ,,kritičnim periodom“ u razvoju potencijalne muzičke darovitosti, te je važno što ranije prepoznati (identifikovati) i uticati na njen razvoj.

Muzički darovite treba,ako postoji mogućnost,usmeriti u adekvatne muzičke škole,međutim,za sve one muzički obdarene koji iz bilo kojih opravdanih razloga nisu u mogućnosti da pohađaju adekvatnu muzičku školu,nastavnici treba da organizuju poseban individualni rad koji će odgovarati predispozicijama svakog pojedinca.

Literatura: http://porodicnivodic.rs/skole-jezika/darovitost

 

Likovno darovita deca

Roditeljima i nastavnicima je jasno  da neka deca crtaju mnogo više nego druga deca, kao i da su neka talentovanija od druge. likovni se talent ne pojavljuje često u predškolskom razdoblju. Smatra se da se zreli likovni produkt ne može pokazati pre 10. godine, prvenstveno zbog nedovoljne razvijenosti motorike prstiju.

U većini slučajeva talentovana deca su natprosečne inteligencije a i druge mentalne sposobnosti su kod većine njih vrlo razvijene. Kao i sva ostala deca i ona prolaze kroz ranu fazu šematskog crtanja ali njihov razvoj je daleko brži. Glavni pokazatelj likovne darovitosti je sposobnost deteta da proizvede prepoznatljive oblike najmanje godinu dana pre svojih vršnjaka.

Darovita deca pokazuju interesovanje i volju za crtanje novih tema, za isprobavanje različitih tehnika i materijala. Ova deca poseduju bogatiji repertoar šema, kao i veću radoznalost u pogledu prikazivanja što realnijeg izgleda objekta. Njihovi crteži nisu samo odraz dečijeg posmatranja objekta već se na njima vidi i veća fleksibilnost u prikazivanju različitih položaja i pokreta figura. Sem bogate mašte, deca talentovana za umetnost imaju i jako dobro vizuelno pamćenje.

Razlika između uobičajenog likovnog razvoja i razvoja likovno darovitog deteta leži u tri bitne karakteristike:

  1. Likovno prosečna deca barataju naučenim likovnim šemama, likovno nadareni se oslanjaju na zapamćene pojedinosti neke doživljene situacije;
  2. Likovno daroviti ranije ovladaju likovnim veštinama prikazivanja kao što su postizanje rotacije, skraćenja, perspektiva, senka;
  3. Likovno darovito dete nije sposobnije samo u likovnom izražavanju nego ima povećanu osetljivost za oblike, boju, teksturu, položaj i pokret.

Više o likovno darovitoj deci, i darovitoj deci uopšte,možete pronaći na ovom sajtu:

 

http://porodicnivodic.rs/skole-jezika/darovitost

 

Literatura: Gr.autora, 2003,  Daroviti i šta sa njima, Vršac

Delinkvencija

POJAM DELIKVENCIJE

O pojmu  delikvencije postoje različita i brojna shvatanja. U upotrebi je i mnogo termina kojima se ova pojava ili pojedini njeni oblici označavaju. Takvo shvatanje je višestruko uslovljeno. Pored složenosti same pojave, tome su u najvećoj meri doprineli različiti konceptualni pristupci, koji vode različitim rešenjima. U početku se delikvencija nije razlikovala od kriminaliteta. Danas se ističe razlika između delikvencije i kriminaliteta.

Pojam DELIKVENCIJA (tal. delinque – pogrešiti, činiti krivična dela ) obuhvata teže oblike asocijalnog, antisocijalnog, socio – patološkog i kriminalnog ponašanja, kao što su krađa, pljačka, namerno izazivanje štete, požara, prestupništva, devijatno ponašanje, huliganstvo, razbojništvo, vršenje krivičnih dela, krađa i vožnja automobila i motora i td.  Stručnjaci ističu da delikvencija nije medicinska dijagnoza, već je to socijalna bolest, jer se delikventima smatraju osobe koje ne žive u skladu sa moralnim i fizičkim normama društva i koje su zbog toga povremeno ili trajno u konfliktu sa zakonima. Nešto više o teorijskom delu  možete videti na sajtu sa navedenom temom.

Podela se može izvršiti na mlađe (između 14 i 16 godina) i starije (između 16 i 18 godina) maloletnike. Ona se zasniva na anatomskoj i psihičkoj razvijenosti, odnosno mentalnoj zrelosti određene strukture maloletničke populacije.

Vrste delikventnog ponašanja:

Postoji više vrsta i tipova delikventnog ponašanja L. E. Hewitt i L. R. Jenkins su ih svrstali u tri velike skupine:

agresivno asocijalno ponašanje (okrutnost, stvaranje nereda, izazivanje);

socijalizirano delikventno ponašanje (izostajanje iz škole, grupna krađa, skitnja);

inhibirano ponašanje (stidljivost, apatija, iritabilnost).

Delikventne radnje mogu biti izvedene: individualno (pojedinačno), u parovima ili u manjim grupama. Delikventne grupe veoma su opasne jer deluju poput neke epidemije, a osim što čine kaznena dela, često i vešto u svoje redove uvlače i druge mlađe osobe.

zločinstvo

Darovitost

Darovitost se posmatra kao višedimenzionalno svojsto, pojava koja nastaje u sadejstvu spsobnosti i osobina i pojedinaca i podsticajne okoline. Pojam darovtog imao je svoj razvijeni put. Ranije se o njemu govorilo u smislu intelektualnih sposobnosti. Osamdeseih godina Gardenova teorja o višestrukoj inteligenciji bacila je novo svetlo na ovaj pojam.

Daroviti pojedinac je onaj koji je sposoban za visoka dostignuća, ili ima potencijalne sposobnosti u nekima od sledećih oblasti:

  • opštoj intelektualnoj oblasti
  • specijalnim akademskim oblastima
  • stvaralačkom ili produktivnom mišljenju
  • sposobnosti za vođstvom
  • vizuelnim i dr.umetnostima
  • psihomotornim sposobnostima.

Skupština reformise obrazovanje kao osnovno ljudsko pravo, a veruje da obrazovanje treba da u najvećoj meri odgovara svakom pojedincu. Dok iz praktičnih razloga obrazovni sistem mora da bude organizovan tako da pruža adekvatno obrazovanje za većinu dece, uvek će postojati deca sa posebnim potrebama za koje se mora napraviti posebni programi. Jedna grupa takve dece su izuzetno darovita deca. Odgovarajući obrazovni uslovi treba da budu korisni za darovitu decu i da im omoguće da razvijaju svoje potencijale, u njihovu korist i u korist društva u celini. Pružanje posebnog obrazovanja ipak ne treba ni u kom slučaju da stavlja u povlašćen položaj jednu grupu dece u odnosu na druge grupe. Stoga skupština savetuje da savet ministra od odgovarajućih vlasti zemalja koje su potpisnice Evropske kulturne konvencije koje zahteva da u svoje obrazovne politike uključuje razmatranja. Obrazovanje i vaspitanje daroviih učenika – na kraju dvadesetog veka, sve u veći zahtevi za podrškom koju skola treba da pruži razvoju društva adekvatnom pripremom svakog pojedinca, a najviše onih sa najvećim intelektualnim i kreativnim potencijalima, kojih se očekuje da budu vodđe i nosioci prosperiteta. U ove svrhe vrše se izmene regulrnog kurikuluma i uvode posebni oblici rada sa darovitim učenicima. Poseban tretman darovitih učenika u školi ukljućuje segregaciju, akceleraciju i obogaćivanje. Sve ukupno školsko iskustvo i rezultati brojnih istraživanja idu u prilog preovlađujućeg uverenja da daroviti učenici treba i da ostanu u mešovitim odeljenjima ( ili bar većina njih), ali se zahteva da im se obezbede dodatni sadržaji i aktivnosti u školi i van nje, da bi mogli, u sto je moguće većoj meri da razviju svoje potencijale, i da, i da u što većem broju, postanu kreativni stvaraoci u zrelom dobu. Problematizovanje obrazovanja i vaspitanja darovitih i talentovanih učenika započelo je obraćanjem pažnje na neke darovite ( talentovane) učenike koji su doživljavani kao izuzeci. U slučajevima kada je bilo očigledno da deca imaju značajno više spsobnosti i znanja od svoji vršnjaka iz odeljenja i kada je bilo ozbiljnih problema u školskom uspehu i ponašanju, uvođen je poseban obrazovni tretman koji je podrazumevao njihovo potpuno izdvajanje i uključivanje u druge programe ( formiranje posebnih odeljenja i škola ) ili ubrzavanje školovanja.  S vremenom, uvečava se broj učenika na koje  se obraća pažnja, a uviđa da je ideja o njihovom premeštanju iz jednog okruženja u drugo, udaljavanju od vršnjaka i  dece nižih sposobnosti uviše radikalna. Prednost se daje uvođenju manjih promena koje zahtevaju manje ili kraće izdvajanje tretiranh učenika. Ovaj proces, imenovan kao obogaćivanje, obuhvata oblikovanje razni dodatnih aktinosti i sadržaja, koji se nastavljaju na regularni kurikulum, tako sto ga proširuju i produbljuju, a izvode umsto redovnih obaveza učenika ili u njihovo slobodno vreme. U početku male izmene regularnog kurikuluma i načina rada u školi uvećavaju se toliko da se formulišu kao zhtevi za menjanjem škole i nastave, radi prilagođavanja obrazovnog sistema potrebama i mogućnostima svih učenika

  • Pravo darovitih- u deklaraciji jednaka mogučnost ne može da znači i ne sme da znači, kao sto je Jefferson rekao: “ Svako dete je jedinstveno.“ Sva deca imaju ista prava da razvijaju sopstveni potencijal.  Sva deca moraju da ukljućuju darovitu decu.
  • Pravo je darovitog deteta da bude uključeno u odgovarajuća obrazovna iskustva, čak  i kada ostala deca istog razreda ili uzrasta ne mogu da imaju koristi datog iskustva.
  • Pravo daroviog deteta da bude u grupi i da bude u interaktivnom odnosu sa drugom darovitom decom u nekom delu iskustva učenja da bi bilo shvaćeno, angažovano i izazvano.
  • Pravo darovitog deteta je da bude podučavano, a ne da bude korišćeno kao tutor ili asistent u podučavanju tokom najvećeg dela školskog dana.
  • Pravo darovitog deteta  je da uči brže od svojih vršnjaka i da se njegov tempo učenja poštuje i obezbedi.
  • Pravo je darovitog deteta  da mu se predstavljaju nove, napredne i izazovne ideje i koncepti bezobzira na materijalne i izvore koji su odredđeni za njegovu uzrasnu grupu.
  • Pravo je darovitog deteta da mu se predaju koncepti koje ono jos ne zna, umesto da nanovo uči stare   koncepte za koje je vec pružilo dokaze da j savladalo.
  • Pravo je darovitog deteta da misli na alternativne načine, da proizvodi različite proizvode, i da uvodi intuiciju i inovaciju u iskustvo učenja.
  • Pravo je darovitog deteta da ima idealizovan stav i da bude osetljivo po pitanju jednakosti,  pravde, istine i čovečanstvo suočava, i da ima forum za izražavanje ovih osećanja.
  • pravo je darovitog deteta da izrazi smisao za humor koji je neobičan, pun poigravanja i često složen.

Pojam darovitosti

 Ljudske su sposobnosti u populaciji statistički raspoređene po Gausovoj, zvonastoj krivulji normalne distribucije. To znači da većina ima određenu sposobnost razvijenu na nekoj prosečnoj osnovi, dok se broj pojedinaca s povećanim ili smanjenim sposobnostima simetrično smanjuje. One pojedince koji imaju jednu ili više sposobnosti značajno natprosečno razvijene obično nazivamo nadarenima u toj sposobnosti (Koren, 1989.). Darovito dete je dete rođeno s neuobičajenom sposobnošću da savlada određeno područje, ili područja.

Genij je ekstremnija verzija darovitog deteta koje stvara na stupnju odrasle osobe iako je još uvek dete.

Talentovan je reč koja dolazi iz grčkog jezika-talanton, odnosno latinskog jezika-talentum, a izvorno znači meru, pa zdelicu kojom se meri, pa zlatan novac. Onaj koji je imao talenta bio je osoba sa merom, sa osećajem za meru i kao takav ( duhovno ) bogat.  Danas, talenat označava razvijenu područno specifičnu darovitost.

O darovitosti se može govoriti kao o izuzetnosti ličnih mogućnosti pojedinca. O fenomenu darovitosti postoje brojne definicije. Starije su pretežno usmerene na visoke intelektualne potencijale. Novije definicije uzimaju u obzir intelektualne sposobnosti, ali samo kao uslov. Dakle, ne smatraju ih dovoljnima za ukupno objašnjenje darovitosti. Savremene definicije darovitosti prave razlike prema oblastima darovitosti: u opštim intelektualnim sposobnostima, u kreativnim sposobnostima, u akademskim sposobnostima( za prirodne nauke, jezik ), u socijalnim sposobnostima( liderstvo ), psihomotornim, umetničkim i dr. Smatra se da jedna definicija nije dovoljna da  se njome mogu obuhvatiti sve oblasti u kojima se darovitost može manifestovati.

Darovitost ne podrazumeva isključivo natprosečnu inteligenciju. Potrebno je da dete poseduje jos neke karakteristike da bi se moglo smatrati darovitim, kao što su: rano korišćenje širokog rečnika, rano korišćenje fraza i celih rečenica, sposobnost koncentracije, rani interes za datume i časovnik, interes prema knjigama a kasnije prema enciklopedijama i atlasima, rano otkrivanje uzroka i posledica.

 

Literatura: Gr.autora,2003,Daroviti i šta sa njima,Vršac

Како музика утиче на дете

Музика се најчешће везује за уживање и задовољство. Међутим њена едукативна улога је веома битна с обзиром да едукативно утиче на свеопшти развој детета. Студије су доказале да се човек рађа са урођеном музикалношћу и да музика утиче на наше размишљање и понашање. Највећу моћ музика показује у свом утицају у процесу учења, развоју мозга и организационих особина, као и на целокупни нервни систем. У исто време се музиком изражава наша емоционална природа. Музиком се код детета подстиче развој говора, дружељубивост, развија се интелект…

Развој музикалности код детета

  1. пре рођења- плод је у двадесетој недељи пре рођења у стању да чује звуке. Родитељ би тада требао да пева и свира нерођеној беби
  2. од рођења до 18 месеци
  • непосредно након рођења, бебе могу да чују високе тонове и да буду умирене ниским. такође су у стању да разликују да ли звук долази спреда или отпозади.
  • у трећем месецу почињу активно да одговарају на музику (љуљају се или окрећу према извору звука, певају самогласнике)
  • са девет месеци реагују на познату мелодију
  • са годину дана бебе почињу саме да производе звукове лупкајући предметима око њих

3. од 18 месеци до 3 године

  • Деца почињу да уче речи песмица, да разликују гласни, тихо, брзо и споро. Такође су свесни ритмова и схватају како да сарађују са другом децом.

4.  од  3-5 година

  • Дете постаје свесно ритма и висине гласа. Почињу да уче сложеније песмице, уживају у плесу и истражују нове звукове и инструменте.

5. од 5-7 година

  • Са све већим узрастом деца уче све сложеније песме, упознају се са слиженијим и вишеструким ритмовима,  упознају шири спектар инструмената.

Треба деци обезбесити једноставне перкусионистичке инструмента. Може се остварити игра у којој ће одрасла особа заједно са децом заједно компоновати једноставне песмице, али их и упознавати са музиком различитих временских епоха и култура како бу увидела разноликост музичке културе.

литература: www.serbianforum.org.kutak-za-roditelje


Epilepsija

Definicija epilepsije

Epilepsija se definiše kao hronični moždani poremećaj različite etiologije koja se karakteriše ponavljanim napadima nastalim zbog prekomernog pražnjenja moždanih neurona. Epilepsični napadi ispoljavaju se  u toku različitih stanja ili bolesti koja direktno ili indirektno zahvataju mozak, kao što su metabolički poremećaji,infekcije, tumori mozga, moždane traume…

Dijagnoza epilepsije

Do postavljanja dijagnoze epilepsije dolazi isključivo ako se napadi ponavljaju. Pored tipa napada, kod epilepsije se procenjuju i mnoge druge osobine: postojanje poznate etiologije, učestalost napada, vreme pojave prvog napada, reagovanje napada na lekove, pojava i drugih smetnji ( mentalna zaostalost, problemi u govoru…),kao i  EEG nalazi .

Podela epilepsičnih napada-najčešći su: Tonično klonični napad, Apsans napad, Mioklični napad, Jednostavni parcijalni napad i Kompleksni parcijalni napad.

Svi ovi napadi mogu se pojavljivati samostalno,a postoje i kombinovani napadi. Dešava se da konkretni napad nema isključivo karakteristike jednog tipa, već je kombinacija više tipova napada. Napad može početi sa karakteristikama jednog tipa,a pritom da se završi sa karakteristikama drugog tipa i to se naziva generalizacija.

Tonično klinički napad

Tonično klinički napad ( ranije nazivan Grand mal napad) spada u generalizovane napade. Napad se obočno sastoji iz više faza.

*(1) Prva tonična faza počinje  gubitkom svesti i grčem svih mišića tela. Tada je lice u grču,oči su poluotvorene. Vilice su u početku ukočene, obično dolazi do  ugriza jezika. Ekstremiteti su ispruženi i ukočeni. Može se javiti krik. Za vreme ove faze zbog grča disajne muskulature nema pokreta disanja. Cela prva, tonična faza napada traje 10 do 20 sekundi.

*(2) Druga, klonična faza – Trzajevi su ritmični, u početku brzi,a onda postaju sve sporiji . Očni kapci podrhtavaju, ekstremiteti se trzaju, disajni mišići dovode do čulnog krkljanja ili isprekidanog krika.I ovde može doći do ugriza jezika. Mišići jezika svojim grčevima mogu da pljuvačku pretvore u penu, a ukoliko postoji i ugriz jezika, pena postaje krvava. Ova faza traje 20 do 30 sekundi.

*(3) Faza iscrpljenja– Trzajevi prestaju, dolazi do opuštanja mišića, disanje se uspostavlja, ali je na početku otežano, čujno. Može doći do popuštanja sfinktera i umokravanja. Pacijent je bez svesti, ali postepeno počinje da reaguje i počinje da se spontano pokreće. Ova faza traje od 1 do 5 minuta, nakon čega dolazi do oporavka sa postepenim dolaženjem svesti.

Aspans napad

Osoba sa ovim tipom napada iznenada i naglo prekida aktivnost. Ona je  odsutna u toku čitavog napada. Oči su okrenute malo naviše, pogled je prazan i ukočen, kao da gledaju u prazno. Ovde ne dolazi do pada, obično se zadrži položaj u kome je osoba bila na početku napada. K svesti se dolazi naglo, a sama osoba nije svesna napada. Sam napad traje od 6 do 25 sekundi, najčešće 8 do 15 sekundi. U toku napada osoba ne reaguje na pozive, ali pri kraju napada poziv po imenu može da prekine napad.

Mioklonični napad

Predstavlja iznenadni, kratkotrajni nevoljni pokret u vidu trzaja. Obično zahvata mišiće obe strane, najuočljiviji je na ekstremitetima. Osoba je svesna napada. Često se ovi napadi javljaju u jutarnjim satima, u prvom satu posle buđenja.

Jednostavni parcijalni napad

Predstavlja napad koji zahvata jedan deo organizma (potiču iz jednog dela mozga). Zavisno od toga koja funkcija je zahvaćena, napadi mogu biti motorni (u vidu ukočenosti, podrhtavanja ili trzajeva jednog dela tela) ili somatosenzorni ( u vidu trzanja, bridenja, bockanja, strujanja,žarenja, paljenja, ali i kao gubitak osećaja u jednom delu tela).

Složeni parcijalni napad

Osoba nije svesna šta radi,dolazi do potpuno izmenjenog stanja svesti. Dešava se da se osoba uopšte ne seća prethodnog stanja. Pojavljuju se pokreti i radnje koje se ponavljaju i mogu biti u vidu mljackanja, oblizivanja, žvakanja, coktanja jezikom ,gutanja i retko pljuvanja. Pokreti mimične muskulature sa izmenama različitih izraza lica ili zauzimanja određenog položaja celog tela. Pokreti ekstremiteta u vidu četkanja odeće, čačkanja po kosi, grebanja po licu, pljeskanje rukama , trljanje po butinama, otkopčavanje dugmadi, preturanje po dzepovima, privlačenje predmeta ili pridržavanje za druge osobe, skidanje delova odeće.

literatura:

http://www.anima.autentik.net/o_epilepsiji_definicija.php


Epilepsija i poremećaji ponašanja

Različita savremena ispitivanja potvrđuju da je povećana  učestalost poremećaja ponašanja kod osoba sa epilepsijom. Ovo se najviše odnosi na decu i adolescente.

Smatra se da je ovaj problem dva puta češći nego kod drugih neuroloških bolesti.

Poremećaji ponašanja kod dece i adolescenata sa epilepsijom zastupljeni su naročito u slučajevima gde je epilepsija udružena sa cerebralnim lezijama, kao i u uslovima sa lošim porodičnim funkcionisanjem.

Epilepsije koje se javljaju u ranoj dečjoj dobi i same po sebi teško reaguju na terapiju, obično za posledicu imaju i određen stupanj smanjenja mentalnih sposobnosti, a neke i tešku mentalnu retardaciju. Različite smetnje ponašanja poput hiperaktivnosti, teškog održavanja pažnje, nezainteresiranosti i emocionalne nestabilnosti često se javljaju kod dece i adolescenata s epilepsijom. Kod takve dece često je otežana socijalizacija u društvu, pa u takvim situacijama uz adekvatnu farmakoterapiju potrebno je i aktivno uključivanje roditelja, nastavnika, pa i psihologa

Smatra se da udruženi psihijatrijski problemi kao i problemi izmenjenog ponašanja postoje kod 26% dece sa epilepsijom.

Česti faktori koji dovode do poremećaja ponašanja su:  moždane traume, topografija i lateralizacija lezija, vreme kada se pojavio prvi napad, tip napada, kao i učestalost napada.

Izvesni lekovi dovode do razdražljivosti i hiperkinetičnosti kod male dece sa epilepsijom.

Psihosocijalni faktori su od izuzetne važnosti u nastajanju elemenata izmenjenog ponašanja.

Stresne situacije u porodici ( alkoholizam kod roditelja, fizičko maltretiranje dece, razvod roditelja) kao i loša komunikacija unutar porodice predstavljaju faktor okidač za pojavu depresije kod mladih sa epilepsijom.

http://www.anima.autentik.net/epilepsija_i_poremecaji_ponasanja.php

Epilepsija i psihički poremećaji

Epilepsija i psihički poremećaji
PSIHIJATRIJA

Psihički poremećaj može se najbolje definisati kao stanje u kojem ponašanje  i doživljavanje osobe u potpunosti odskače od uobičajenog i predstavlja smetnju za okruženje,pa i za samu osobu koja se nalazi u takvom stanju.

Simptomi su: konfuznost, katatonija, apatija, psihoze i agresivno ponašanje.
Afektivna stanja, strah, anksiozni poremećaji i poremećaji opažanja mogu da podražavaju složene motorne napade. Najčešći oblik ovakvih kriza u periodu adolescencije javljaju se u obliku hiperventalacionog sindroma, fobijska anksiozna stanja, napadi besa, konfuzna stanja koja kliničkim ispitivanjima treba razlikovati od pravih epileptičnih napada.

Anksioznost i epilepsija
Anksioznost je stanje koje se karakteriše osećajem unutrašnje uznemirenosti. Simptomi anksioznih stanja kod pacijenata sa epilepsijom ne razlikuju se od onih kod osoba bez epilepsije. Kod osoba sa epilepsijom čest je problem agorafobije, strah pacijenata da će dobiti napad na javnom mestu. Kod nekih pacijenata povećana i produžena anksioznost provocira napade posle kojih dolazi do još većeg povećanja anksioznosti i tada se stvara tzv. „začarani krug“.

Anksioznost i panični napadi su rezultat nagomilanog stresa u životu pojedinca. Zbog toga je neophodno izbegavati stres.

Depresija kod osoba sa epilepsijom

Depresija je mentalno stanje koje se karakteriše dugotrajnim osećanjima potištenosti, tuge, beznađa, pesimizma, obeshrabrenja i jednog takozvanog stanja opšteg stanja duboke praznine. Depresija kod osoba sa epilepsijom predstavlja jedan od najčešćih psihijatrijskih problema. Depresija varira,što dovodi do toga da može doći do običnog neraspoloženja,ali  isto tako to neraspoloženje može dovesti do teških depresivnih ispoljavanja i tada postoji mogućnost da će pacijenti sebi ugroziti život.
Depresivna ispoljavanja mogu se podeliti u sledeće grupe:
1. Poremećaj prilagođavanja sa depresivnim raspoloženjem,
2. Distimija-neurotična depresija koja nastaje zbog gubitka,razočarenja ili konflikta,
3. Bipolarni-afektivni poremećaj (manična depresija)- uglavnom je nasledna .

Kod osoba sa epilepsijom depresivne epizode se uglavnom grupišu u dve podgrupe:
1. Endogeni tip depresije (psihotični tip)
2. Neendogeni tip (neurotična forma,egzogeni tip).

Psihotički tip depresije: sniženo samopoštovanje, stres,  socijalna izolacija zbog straha od napada, gubitak statusne uloge, uticaj antiepileptičke terapije, društvene predrasude.

Lečenje
Lečenje depresije kod osoba sa epilepsijom pre svega zahteva OPREZ ! Potrebno je pre svega utvrditi tip depresije i moguće uzroke. Depresivna reakcija zbog dijagnoze epilepsije zahteva psihoterapijsko savetovanje ili pomoć socijalnog radnika.

http://www.anima.autentik.net/epilepsija_i_psihicki_poremecaji.php

Epilepsija i stres

Epilepsija i stres

Stres je fizička i psihička reakcija organizma na svaki potencijalno štetan faktor. Ako dugo traje remeti zdravlje jer telo troši svoje rezerve i snagu. Psiholozi definišu stres kao stanje dugotrajne napetosti usled koje se javljaju fiziološke, kao i psihosomatske reakcije čija je posledica pogoršanje zdravstvenog stanja, osećaj frustracije, mentalna i fizička iscrpljenost.

Akutni kao i hronični stres kod pacijenata sa epilepsijom izaziva emocionalne i psihosomatske simptome,a vrlo često može da provocira epileptične napade. Kod pacijenata i članova porodice koji teško prihvataju dijagnozu epilepsije psihički stres je stalno prisutan. Stres se može ispoljiti u vidu napada anksioznosti ili depresivnih epizoda,nesanice,a to sve može uticati na pojavu učestalih epileptičnih napada.

Kod  dugotrajnog dejstva stresa kod izvesnih osoba javljaju se različiti odgovori : anksiozno-depresivna slika ili psihosomatski simptomi !!!!

Adekvatno lečenje epilepsije je važno ne samo da bi se sprečili napadi već da bi se isključili drugi dodatni stresovi koji nisu u vezi sa samim napadima. U tu svrhu se koriste bihejvioralne tehnike koje treba da spreče opterećenje kod pacijenta. Ako je psihički faktor uzrok opterećenja ili ako naprezanje dovodi do takvih poremećaja uvek je potrebna konsultacija psihijatra. Svi ovi neprekidni, dodatni poremećaji koji izazivaju stres, mogu da budu razlog da se pacijent ne oseća dobro, čak i kada su epileptički napadi dobro kontrolisani. Da bi se otklonili efekti naprezanja organizma koji nastaju u slučajevima dugotrajnog stresa, važne su pored bihejvioralnih tehnika i tehnike relaksacije kao i primena farmako terapije- anksiolitika.

http://www.anima.autentik.net/epilepsija_i_stres.php