„Politika“,27.07.2011
Čemu političari, kad ljudi imaju mozak od 100 milijardi neurona, pomoću čije aktivnosti se može ostvariti idealna demokratija?
Ta zamisao nije utopija. Henri Markram (1962), rukovodilac naučno-istraživačkog projekta „Plavi mozak“ Polititehničke škole u Lozani (EPFL), namerava da realizuje tu zamisao.
Taj cilj je sadržan u jednom od najskupljih projekata EU u 2012. godini, koji je formulisao ovaj naučnik izraelskog porekla. Markram, kako je objasnio, želi da stvori veštački mozak, u kome će se konstruisati ćelija po ćelija, molekul po molekul, dok ne nastane superkompjuter sa novim programskim tipovima.
Ako bi se stvorio veštački mozak od 100 milijardi neurona, koji bi mogli da se simuliraju, i, zatim, njihove reakcije posmatraju, opisuju i analiziraju, došlo bi se do novih neslućenih saznanja i brzometnih rešenja za raznovrsne probleme, smatra Markram. Pozivajući se na iskustva i saznanja, do kojih je došao u periodu od 2005.do danas, on objašnjava da neuroni reaguju različito na prijemne signale,ali medjusobno uskladjuju primljene informacije, preradjuju ih i interpretiraju, stvarajući na kraju jedinstvenu sliku sveta. Dakle, proces je sasvim drukčiji od onoga koji se odvija u ljudskom društvu, u kojem jedan član zajednice tvrdi da je u pravu, dok mu to drugi osporava, objasnio je Markram.
Za ovaj novi projekat su se zainteresovali mnogi evropski i vanevropski univerziteti i istrraživački centri, počev od čuvenog naučno-istraživačkog centra u nemačkom Jilihu, preko Minhena, Hajdelberga, Pariza i Madrida, do Štokholma, Kembridža i Jerusalima…
Sa Markramom će saradjivati i robotičar svetskog glasa Alojz Knol, profesor Univerziteta u Minhenu.
Ima, doduše, i protivnika, medju kojima je najglasniji Neuroinformatički centar ETH u Cirihu. Njegovi predstavnici Rodni Daglas, Kevan Martin i Rihard Hanloser misle da će taj projekat koštati milijarde, ali će njegovi efekti biti vrlo skromni.
Tim povodom se oglasio i nemački filozof Tomas Metcinger(1958), šef katedre za teorijsku filozofiju na Univerzitetu u Majncu, koji je stekao svetski ugled svojim objašnjenjima svesti iz neuronaučne perspektive i novom filozofijom Sopstva. I Metcinger je izrazio izvesnu sumnju u pomenuti poduhvat. Ali, uprkos tome, on smatra da će za desetak godina biti realizovana zamisao o simulaciji mozga. Prema Metcingerovim rečima,na tome rade danas mnogobrojni timovi. Medjutim, neophodno je najpre sabrati i analizirati rezultate svih tih poduhvata i „pametnih glava“.
Ostaje, medjutim, neizvesno šta se još može (sa)znati, šta treba činiti i čemu se čovek današnjeg doba može još nadati?
Jedno je,medjutim, sasvim sigurno: političari, koji imaju takodje mozak sa 100 milijardi nervnih ćelija, pretežno uspostavljaju i grade onu vrstu veza koje blokiraju i razaraju demokratiju. Podržavljavljenjem gradjana, što se postiže njihovim podredjivanjem odredjenoj političkoj opciji i vezivanjem za jednu političku partiju, onemogućava se očovečenje države. Kada, pri tom, razlika izmedju čoveka i čoveka nadmaši razliku izmedju psa i čoveka, onda se začas stvori more očaja u kome nada brzo potone.
Biće utešno ako veštački mozak sve to registruje i oglasi se pozivom: „Bolje bajonet u srcu, nego mrlja na savesti!“
„Politika“, 30.07.2011
Stogodišnjica rodjenja Džona Vilera (1911-2008), naučnika svetskog glasa, obeležena je u SAD i mnogim državama Evrope, uz podsećanje da je on bio saradnik Menheten projekta, kojim je rukovodio Julius Robert Openhajmer, „otac“ atomske bombe, koja je, po odluci američkog predsednika Hari Trumana, 6. i 9.avgusta 1945. bačena na Hirošimu i Nagasaki.
U pripremi i stvaranju „smrti koja može razoriti ceo svet“ – kako je Openhajmer nazvao atomsku bombu posle testiranja 16.jula 1945.godine – učestvovali su mnogi naučnici Evrope i SAD, medju kojima i oni koji su bili ovenčani Nobelovom nagradom.
Viler je , kao „čudo od deteta“, stekao titulu doktora fizike na univerzitetu u Baltimoru u svojoj 21 godini a, zatim, sa 27 godina postao je profesor Prinstonskog univerziteta u Nju Džersiju.
Nakon što su nemački nobelovci Oto Han i Fric Štrasman izvršili bombardovanje urana neutronima i otvorili vrata nukleranoj fisiji,Viler je zajedno sa Nilsom Borom nastavio rad na tim naučnim istraživanjima. Tako je postao član naučnog tima koji je stvorio prvu atomsku bombu, a kasnije je sudelovao i u projektu za hidrogensku bombu.
U Prinstonu je upoznao i Alberta Ajnštajna.Radeći s njim na teoriji relativiteta i gravitacije, Viler, tvorac teorije o egzistenciji paralelnih univerzuma, uveo je u jezik nauke pojam „crna rupa“.
Taj pojam, kako je on sam objasnio, nastao je 1967.godine. U jesen, te godine, Viler je držao javno predavanje i, u jednom momentu, obratio se publici pitanjem: „Da li neko od vas zna bolji naziv za objekat koji potpuno kolabira usled gravitacije?“
Jedan slušalac se javio za reč i upitao:“Da li bi, možda, odgovarao naziv crna rupa?“
Od tada je „crna rupa“ počela da označava , zahvaljujući Vileru, kosmičku pojavu koju astronomi i astrofizičari vrlo često registruju i objašnjavaju. Ali,taj naziv je ušao i u jezik svakodnevice, pa ga pojedini sociolozi koriste za označavanje današnje politike.
Viler, koji je iškolovao generaciju fizičara svetskog glasa, medju kojima je i nobelovac Friman Dajson, smatrao je da logika i informacija čine osnovu fizike.Sudelujući u stvaranju prve atomske bombe,on se uverio da priroda, koja stvara i oblikuje ljude, može u trenutku, izazvati katastrofu nevidjenih razmera i zastrašujućim pečatom obeležiti istoriju, koja je ogledalo društvenog, privrednog i kulturnog života ljudi. Taj „kratak spoj“, rezultat ljudskog uma i duha, ispisao je veliki znak pitanja u „otvorenoj knjizi“ mogućnosti i smisla života čoveka, pred kojim još vape za odgovorom kako religija,tako filozofija.
Životni stav slavnog fizičara, obuzetog mišlju o „formuli sveta“, bio je: „Moj jedini i najviši interes u politici jeste istina.“ Zbog toga Viler nije hteo pružiti ruku onima, čija je jedina i najviša „istina“ u politici samo njihov lični interes. Odajući mu priznanje, kosmolog Maks Tegmark (1967), sa američkog Masačuets Instituta za tehnologiju, rekao ovih dana o Vileru: „Za mene je on bio poslednji Titan, jedini heroj fizike koji je uvek stajao uspravno!“
Naša narodna poezija se deli u tri grupe:
– lirske,
– epske-junačke i
– lirsko-epske pesme.
LIRSKE PESME
Sve što narodni život čini životom, sva ljudska osećanja i raspoloženja: i radost i bol, i nada i očekivanja, i sreće i nesreće, i rad i običaji, i verovanja i stah od nepoznatih nebeskih sila opevani su u lirskim narodnim pesmama. Vuk Stefanović Karadžić ih je nazivao i ženskim pesmama, jer su ih pevale mlade žene i devojke. Lirske pesme su od raznovrsnog stiha od četverca do četrnesterca. One mogu biti: Mitološke pesme, Obredne pesme, Običajne pesme, Porodične pesme, Pesme o radu, Ljubavne pesme, Šaljive i podrugljive pesme.
EPSKE – JUNAČKE PESME
Pevaju o borbama, događajima, junaštvima i zbivanjima na bojištu i o junacima. U junačke borbe mešaju se ponekad i nadprirodna bića vile, čarobnjaci…Ukoliko se u pesmama opevavaju junaci i bitke koje nisu istorijske onda se nazivaju neistorijske, a ukoliko su junaci istorijski poznati, pesme se nazivaju istorijske. Prema tome koje junake i epohe opevavaju epske pesme se dele na cikluse: Neistorijski ciklus, Pretkosovski ciklus, Kosovski ciklus, Ciklus pesama o Marku Kraljeviću, Pokosovski ciklus, Hajdučki ciklus, Uskočki ciklus, Ciklus oslobođenja Srbije i Crne Gore.
LIRSKO – EPSKE PESME
U našoj narodnoj poeziji postoje i pesme u kojima se saopštavaju događaji, što ih čini epskim i pevaju osećanja, što je karakteristika lirskih pesama. Kada su ove pesme tužnog sadržaja i trgičnog kraja, nazivaju se balade, a kada su vesele i sa srećnim završetkom romanse.
Primeri balada: Smrt Omera i Merime, Ženidba Milića Barjaktara…
Primeri romasi: Stojan i Ljiljana…
Igra u dečjoj književnosti je prisutna u svakom delu za decu, jer je igra temelj dečje ličnosti i bliska je detetu. i kad se igraju, i kad putuju, i kad se svađaju, i kad se bore sa nepoznatim junacima ili nešto grade, deca se igraju. Igra se može kao metodički postupak primenjivati u svim vidovima učenja. Ona stimuliše kreativnost i oslobađa od stege i nesigurnosti. Korisna je za poboljšanje ukupnog nastavnog i životnog okruženja, ima terapeutske svrhe, socijalizacija introvertne dece.
Takav tip igre u dečjoj književnosti teoretičari nazivaju kreativna ili stvaralačka igra koja daje pozitivne životne rezultate i ostvaruje neke ciljeve.
Dete želi da se igra, želi da bude odžačar, pilot, lekar, pekar, vozač i te njegove sposobnosti treba podržati i stimulisati. Čak i kad deca rade nešto ozbiljno u toj ozbiljnosti ima elemenata igre. Ima igre i u poeziji i prozi. Ljubivoje Ršumović se igra u svojim pesmama, igra se i Dušan Radović, čak i u Zmajevim pesmama ima elemenata igre. Igre ima i u bajkama i šaljivim pričama….
Ostim igre u dečijoj književnosti je potrebna mašta kako bi se stimulisala kreativnost dece. Jedan pisac je rekao da je mašta veličanstvena vrlina koja deluje na sve, na mozak, na srce, na inteligenciju i celokupne prostore ljudske duše. Bez mašte sve je izgubljeno.
Narodna književnost se ne zove tako samo zato što je stvorio narod, već i zato što izražava kako je narod živeo, šta ga je sve pratilo kroz život, o čemu je razmišljao, čega se plašilo, šta su voleli, zbog čega su tugovali i patili.
Narodna književnost se delu na:
– poeziju i
– prozu.
Prema obrađenim događajima i temama narodna proza se deli na:
Bajke. Najstarija vrsta narodne proze. Pune su čudesnog, neverovatnog i nadprirodnog. Čovek u njima ima čudesne moći, pojavljuju se nestvarna bića: vilje, zmajevi, čarobnjaci, voda koja oživljava mrtve. Uvek imaju srećan završetak i dobro pobeđuje zlo. Najpoznatije narodne bajke: Biberče, Aždaja i carev sin, Čardak ni na nebu ni na zemlji, Devojka brža od konja…
Legende. Veoma su slične bajkama, jer i u njima ima dosta čudesnog, neverovatnog i nadprirodnog. U njima se govori o izuzetno neobičnim ličnostima: Sveti Sava, Marko Kraljević, Car Trojan ili o nastanku nekih sela, gradova ili životinja. Najpoznatije legende su: U Cara Trojana kozije uši, Sveti Sava i neradne žene…
Narodne priče. Govore o odnosima među ljudima, porodici i društvu. Imaju nameru da pouče i usmere kako da se živi i da se bori protiv svake vrste ugnjetavanja. Najpoznatije su: Sveti Sava i đavo, Devojka cara nadmudrila…
Narodne pripovetke. U njima se priča o snalažljivosti pojedinca u različitim životnim situacijama, o podvalama i manama, o tome da uvek delo i nedelo izlaze na videlo i da uvek se dobro nagrađuje, a zlo kažnjava. Poznate su: Starac pobeđuje divove, Ero i Turčin…
Narodne basne. U njima se preko likova životinja, biljaka, predmeta otkrivaju osobine ljudi i ukazuje se na njihove nedostatke i mane kao razumnih bića. Pojedine životinje uvek označavaju određene osobine ljudi: vuk je zao i krvoločan, medved je trapav i glup, lav je snažan i nezavisan, lisica je lukava i prepredena, zec je plašljiv, a mrav vredan i neumoran. U sebi sadrže pouku. Najpoznatije su: Kornjača i zec, Zumbul i karanfil…
Anegdote. Ima ih i u narodnoj i u umetničkoj književnosti, vezuju se za poznate ličnosti, kao iz naše prošlosti tako i iz ovog vremena. U njima je sve svedeno na najmanju meru: sam događaj, opis, dijalog, a sve u nameri da njen kraj bude što efikasniji, uspešniji i blistaviji. Poznate su: Ero s onoga sveta, Otac, sin i njihov magarac…
Poslovice. Umne i slikovite pouke iskazane jednom rečenicom nazivaju se poslovice. Primeri: Ljubav je kao šah, uvek se dama zaljubi u konja. U zdravom telu, zdrav duh…
Zagonetke. Igre rečima bez zalaženja u životne probleme. Sastoje se iz dva dela, iz postavljanja pitanja, zadatka, zagonetke i odgovora na to pitanje ili rešenja zagonetke. Primeri zagonetki.
Pitalice. Narodne pitalice se najčešće sastoje iz postavljenog pitanja, i pravog, umnog, često duhovitog odgovora. Primeri pitalica.
Literatura: beleške sa predavanja
Dečja književnost je u svakoj fazi razvoja deteta i svakim svojim žarom omogućava detetu kreativnost.
NARODNA USMENA KNJIŽEVNOST, naročito bajka omogućava kod deteta razvoj mašte. Mogućnost da se vine u svet vila, zmajeva, čudesa, da leti slobodnim prostorima, prelazi prostore korakom od sedam milja, da savlada sve prepreke i sile zla.
UMETNIČKA PROZA ZA DECU omogućava detetu da shvati svoje mogućnosti i sposobnosti, da shvati da osim mašte ima još mogućnosti za razvijanje kreativnosti. Dete samo gradi bolji svet, shvata svoje mogućnosti da kreira svoju budućnost.
REALISTIČKA PRIČA omogućava detetu da sagleda svoju socijalnu situaciju i pruža mu mogućnost da sopstvenim kreativnim sposobnostima izgradi bolje mesto u svetu…
Među romanima za decu posebnu pažnju treba posvetiti AVANTURISTIČKIM ROMANIMA, ROMANIMA O DIVLJEM ZAPADU, ROMANI O OSTRVIMA SA BLAGOM,NAUČNO-FANTASTIČNI ROMANI, ISTORIJSKI ROMANI. Svi oni pružaju mogućnost da dete uz pomoć mašte krene u nepoznate i tajanstvene prostore i da se nakon brojnih prepreka ponovo vrati u stvarnost.
POEZIJA ZA DECU takođe pruža deci mogućnost da lete beskrajnim prostranstvima mašte, da imaju krila, da odlaze slobodno i slobodno se ponovo vraćaju u stvarnost.
DRAMA–KOMEDIJA pružaju detetu naročito mnogo mogućnosti za kreativnu igru. Dete kroz te dramske oblike živi svoj svet, pokazuje svoje sposobnosti i mogućnosti, gradi nove svetove u kojima živi…
Literatura: Opšte osnove predškolskog programa model B, Emil Kamenov
Istorija Srpske književnosti počinje u IX veku kada su Srbi zajedno sa Hričćanstvom dobili i crvene knjige na crkveno-slovenskom jeziku. Vremenom unošenjem Srpskih reči nastaje Srpska redakcija staroslovenskog jezika koji nazivamo srpsko-slovenski jezik, a na kome se pisalo u XII i XIII veku u verme Stefana Nemanje i njegovih sinova Save i Stefana Prvovenčanog. Umetnost srednjeg veka, sve do XII veka ne zna za detinjstvo, jer srednjovekovna civilizacija ne pravi razliku između dece i odraslih. Do XVI i XVII veka isključena je svaka nežnost i vedrina prema mladima. Roditelji imaju krajnje uzdržan odnos prema svojoj deci. Kod Srba u to vreme glavni nosioci pismenosti su manastiri Hilandar, Mileševa, Studenica, Žiča, Peć, Ravanica još nema škola. Kniževnošću se zanimaju sveštenici, monasi nižeg reda, letopisci i kaluđeri, koji je prepisuju i umnožavaju. Sve napisano služilo je veri, niko nije mislio na decu. Prvi nagoveštaji tekstova za decu mogli bi da budu neki pojednostavljeni delovi Svetog pisma. Međutim sa XVIII vekom dolazi do slabljenja crkve, a jačanje nauke prosvećenosti, počinje otvaranje škola i život literature za decu. Do XVIII veka i pojave Jovana Jovanovića Zmaja za decu pišu uglavnom učitelji, pedagozi i činovnici. Književnost je obeležena sumornom mudrošću i uštogljenom didaktikom, pretvorena je u sterilnu didaktiku. Uz pomoć pisane reči deca se vaspitavaju i podučavaju, pisci se iscrpljuju motivima o staroj majci, prirodi, domovini i detinjstvu, a dete koje oni prikazuju je smerno, majčina desna ruka…nema opisa dečijih vragolija, nema dece koja ne vole školu, koja se dure ili plaču. Dete se nagrađuje kad je dobro, a surovo čak i smrću kažnjava kad je nevaljalo. Tadašnji tekstovi za decu puni su nesrećne i nezbrinute dece, nude im detinjstvo bez nežnosti i razumevanja. Nije ni čudo što su svi pisci za decu pre Zmaja pali u zaborav.
1810. godine ispevane su dve pesme Luke Milovanova i ova godina označava početak Srpske književnosti za decu: Na knjižicu za novoljetni dar, Mojoj majci na majales.
1858. godine pojavljuje Đorđe Natošević koji je osnovao prvi pedagoški list „školski list„, „prijatelj srpske mladeži“. U prvom broju „školskog lista“ Zmaj objavljuje svoju prvu pesmu za decu Gaša.
Literatura: beleške sa predavanja
Od Jovana Jovanovića Zmaja nas dele decenije i decenije, ali sva današnja deca vole njegove pesme, jer se dečiji svet ne menja u onom smislu u kome se menja svet odraslih. I današnjim mališanim detinjstvo mahom prolazi u igri, isto kao što je prolazilo deci pre sto i više godina. I danas će dečak uzjahati stolicu i sa oduševljenjem povikati „điha, điha“ kao u pesmi Mali konjanik . Devojčice sigurno neće nikada prestati da se igraju sa lutkama, oponašajjući starije one će ih povijati, hraniti, lečiti baš kao u pesmi Pero kao doktor, a njihova braća će uvek rado sebe zamišljati kao očeve koji su učitelji, lekari, stolari ili kovači. Zato će Zmajeve pesme biti uvek bliske deci.
Zmaj je neobično voleo da posmatra decu, ne samo u igri nego i u drugim životnim situacijama. Voleo je da posmatra kao u njima deca ispoljavaju svoje navike i osobine. O tome je napisao mnogo pesama. Koliko samo Materinih maza, Malih Jova i lenjih Gaša srećemo oko sebe.
Gotovo sve pesme s motivima prirode pokazuju da je Zmaj stvarajući za najmlađe neprestano i mislio na njih, uvodio ih u svakoj prilici u svoje stihove. U njima nije akcenat na pejzažu, on ga je oslikao uz put, a u njegovom prvom planu su deca. To vidimo u stihovima Zimske pesme, Ala je lep.., Veče, Na ledu…
A za sasvim malu decu, kojima nije potrebna pesma sa značajnim sadržajem, niti slika u pesmi pisao je pesme koje su kratke, lake, ritmične i u kojoj se pojavljuje nekoliko već poznatih reči: seka, mleko, baba, deda, bubamara, mama, tata… Za malu bebu sve ćemo ovo naći u Zmajevim pesmama, kojim je svaka majka uspavljivala svoje dete Taši,taši, Tiho noći.
Literatura: Od Zmaja do Viteza, Nasiha Kapidžić-Hadžić
Bajke potiču iz vremena divljaštva, najstarija su književna vrsta koja se razvila iz MITA tj iz mitološkog tumačenja stvarnosti. Sve ono što ljudi nisu mogli da objasne pripisivali su nestvarnim bićima. Naziv potiče od glagola bajati što znači čarati. Likovi su jednostavni, crno-beli, što znači dobri ili zli, ružni ili lepi… Bajke uvek imaju srećan kraj i uvek se pozitivne karakteristike likova vezuju za lepotu. Čovek u njima ima neobične osobine i čudesne moći, bajke su pune nestvarnih bića: veštica, zmajeva, čarobnjaka, vila… Vuk Stefanović Karadžić je bajke nazivao ženskim pričama, jer sadrže fantastiku. Postoje umetničke i narodne bajke.
Najlepše umetničke bajke napisali su:
Braća Grim–
Pepeljuga, Snežana i sedam patuljaka, Trnova ružica, Mačak u čizmama, Ivica i Marica, Crvenkapa …
Hans Kristijan Andersen–
Carevo novo odelo, Devojčica sa šibicama, Tri praseta…
Karlo Koloradi –Pinokio
Anton de Sent Egziperi– Mali princ
Naše najpoznatije narodne bajke:
Aždaja i carev sin, Biberče, U cara Trojana kozije uši, Zlatna jabuka i devet paunica, Nemušti jezik …
Literatura: Od Zmaja do Viteza, Nasiha Kapidžić-Hadžić; beleške sa predavanja.
„Politika“, dodatak Kultura i nauka, 16.07.2011.
Konrad Kunš i Štefen Kunš su autori knjige „Čovek u brojkama“, koja se neprestano dopunjava novim podacima iz biologije, medicine, statistike i sociologije. Na osnovu 20.000 podataka, ovi nemački istraživači predočili su „tablicu“ ljudskog života i sliku čoveka današnjeg doba, iznad čije glave neprestano lebdi „politički zmaj“, koji doživljava ljudski jad i bedu samo kao „mrlju“ na pločniku.
Osnovna mustra u toj knjizi je čovek,Evropljanin, sedamdesetogodišnjak, prosečne visine 175 cm, težine 80 kg. (Ekstremne utvrdjene vrednosti su: visina u rasponu od 59 cm do 2,72 metra; težina u rasponu od 3,4 kg. do 615 kg!) U toj prosečnoj težini Evropljanina, procentualni udeo muskulature je 29 odsto; kože 17,4; skeleta 11,6; mozga 2,3; jetre 2; krvnih telašca 1,8; pluća 1,6;creva 1,4; bubrega 0,5; srca 0,4;slezine 0,2; želuca 0,1.
Ljudsko telo sastoji se od 100 biliona ćelija.One su različitih vrsta,veličine i dužine. Životni vek ćelija zavisi od njihovih funkcija.Medjutim, 90 odsto ćelija ljudskog tela menjaju se najmanje jednom godišnje. Tako, na primer, životni vek crvenih krvnih zrnaca je 120 do 130 dana, jetre 10 do 15 dana, belih krvnih 1 do 3 dana, pojedinih delova tankog creva 30 do 35 časova, dok se 74 odsto tih ćelija formiraju iznova u toku dana itd. Tokom života izgubi se oko 19 kilograma mrtvih ćelija!
Ljudski organizam sadrži stotinak elemenata. Deset makroelemenata (kiseonik – 63% ugljenik – 19%, vodonik – 9%, azot- 5%, kalcijum – 1%, fosfor – 0,7%, sumpor – 0,64%, natrium – 0,26%, kalijum – 0,22, i hlor – 0,18%) zastupljeno je procentualno sa 99,9 odsto. U malom procentu su zastupljeni mikroelementi –magnezijum, gvoždje, fluor, selen, cink, kalaj, bakar, mangan, nikl, kobalt, bor, brom, jod, arsen, telur, molibden, aluminijum, zlato itd. Ti elementi, koji se mogu direktno dokazati, i ostali, koji se utvrdjuju pomoću spektografije mase ili na drugi način, grade različita jedinjenja. Procentualno najzastupljenija jedinjenja su voda, belančevine, masti, mineralne soli i ugljeni hidrati.
Organi ljudskog tela imaju različite potrebe za količinama tih jedinjenja. Na primer,u mozgu, u odnosu na organsku masu, oko 90 odsto je vode, u mišićima je 79 odsto, u jetri je 70 odsto itd. Najmanje vode ima u zubnoj gledji, samo oko 2 odsto.
Knjiga sadrži razne druge podatke, u rasponu od nokta, koji raste 0,086 mm dnevno (nokti na prstima ruku bili bi tokom 70 godina dugi 28 metara), preko kose, koja raste dnevno izmedju 0,2 do 0,3 mm (dužina kose iznosila bi 50 metara) pa do žene sa najvećim dojkama (obim 220 cm, težina 50 kg) i muškarca sa najvećim polnim organom na svetu (47 cm).
Izvor svega toga je oplodjena jajna ćelija, čija je težina 20-ak miligrama. Poredeći jednu ćeliju sa jednom kućom, naučnici su došli do zaključka da je broj ćelija u telu novorodjenog deteta deset puta veći od svih gradova i sela na našoj planeta!
Tokom 70 godina Evropejac pojede 30.000 kg životnih namirnica, od toga najviše krompira, hleba, mesa i mesnih preradjevina, i popije 25.000 litara raznovrsnih pića.
Od toga se iz ljudskog organizma izluči 40.000 litara urina i 2.900 kg fekalija!
Moderno doba drastično je promenilo način ljudskog života. Autori knjige su saopštili da prosečni 70-godišnji Evropejac, koji ostavlja za sobom 35.800 kg smeća i 8.000 kg raznih kesa i kartona za pakovanje, provede u spavanju 24 godine, 12 godina u gledanju TV, 9 do 11 godina radi, 6 godina čisti i uredjuje svoj stan, 2 do 3 godine telefonira, 2 godine vozi auto a 6 meseci čeka u zastoju,2 godine i 10 meseci protraći u brbljanju! Ako je vernik, u molitvi provede samo dve do tri nedelje, koliko približno iznosi i vreme njegove prave i istinske lične i porodične radosti.
Ali, što se tiče prave sreće, ona se meri u časovima, tvrde istraživači. Tokom sedamdeset godina prosečni Evropejac doživi zvezdane trenutke svoga života u trajanju od 16 do 28 časova!
Ti časovi bili bi možda jos kraći, ako bi se imala u vidu filozofka mudrost: Smisao našeg života je biti srećan, ali ne unesrećiti pri tom nikoga!
|
|